Arhiv tekstova

Unatoč mirovini, profesor Đuro Rajković je i dalje aktivan. Naime, kao glazbenik i pedagog, u ulozi umjetničkog suradnika-korepetitora i dalje predaje na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu. Istovremeno je i spisatelj, dugogodišnji suradnik časopisa i novina u zemlji i Hrvatskoj. Možda i najvažnije, autor je monografije o petrovaradinskom i hrvatskom skladatelju, orguljašu, spisatelju, pjesniku, prevoditelju i likovnjaku Stanislavu Prepreku, objavljene 2006. godine.

Nastupao je kao komorni solist i koncertni pratilac na mnogim koncertima, a nastupa i dan-danas, i ubuduće će ako ga, kako kaže, zdravlje posluži. Orguljaš je u župi Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu, a po potrebi svira u svim petrovaradinskim župama i svetištu Gospe Tekijske.

 

HR: Stekao sam dojam da ste zaljubljeni u Petrovaradin i da nisam vidio Vaš životopis, kladio bih se da ste tu i rođeni. Kuljanin, rođen u Vrbasu, roditeljsko podrijetlo vuče iz Like, od Otočca, a zaljubljen u Petrovaradin i Srijem, općenito, što bi se reklo, nedokučivi su putovi Gospodnji?                   

U pravu ste, samo božjom providnošću i prisebnošću moje majke došli smo u Petrovaradin, kada sam bio još dječarac. Moji su živjeli u Kuli, rodnom mjestu Isidora Ise Bajića, a rođen sam u Sanatoriju u Vrbasu, 23. veljače 1937. godine. Ubrzo dolazi rat. Moj otac nije bio po volji aktualnoj vlasti, proglasili su ga za nepoćudnog Raca i dospio je na spisak za uhićenje. Jedan dobar čovjek dojavio je to mojoj majci, ona ga je nazvala na posao, bio je poštar u Kuli, i rekla da istog momenta ide u Vrbas k njenoj sestri, inače će ga uhititi. On je poslušao, odmah otišao do Vrbasa, poslije vlakom do Novog Sada, prešao Dunav i našao se u Petrovaradinu, gdje je djed, inače prijatelj Stjepana Radića, bio zastupnik u beogradskoj Skupštini i tu se skrasio. Djed, koji je bio utjecajan, našao mu je i posao, a majka i ja došli smo u Petrovaradin u rujnu 1941. godine, tu sam odrastao, a kao i da sam tu rođen.

HR: Dugo ste, dakle, tu, pa ako mogu reći, Petrovaradin, taj stari grad na Dunavu, pamti i bolje dane?

Kako godine odmiču, za svakoga se čovjeka može reći da pamti bolje dane, pa tako i za nas, a i za ovaj lijepi grad, o kojemu se spremam napisati ponešto u »Hrvatskoj riječi« – o njegovoj povijesti, o znamenitostima i znamenitim Petrovaradincima, o Srijemcima i Hrvatima koji su tu boravili dulje ili kraće vrijeme, možda još od Zrinski-Frankopana ili kralja Matije Korvina, da spomenem našu čuvenu ljekarnu Franza Schamsa, gdje su se okupljali znameniti ljudi, a on je autor možda i ponajbolje povijesti Petrovaradina. Tu je rođen i naš ban Josip Jelačić, tu je ponikao i autor prve dječje opere u svijetu Franjo Štefanović, tu je boravio i umro najpoznatiji srijemski svećenik i opat, pjesnik i spisatelj Ilija Okrugić i sahranjen na svetištu Gospe Tekijske, biskup i mecena Josip Juraj Strossmayer ovdje je bio kapelan, ovdje je živio i umro Stanislav Preprek, u Petrovaradinu je bila prva Isusovačka gimnazija, franjevačka opatija Presvetog Trojstva, Petrovaradin je imao Palate regalum i tu su boravile krunisane glave, a kažu i da je carica Marija Terezija posjetila ovaj prelijepi grad. Tu je bilo i sjedište srijemskih biskupa, a dana je tu sjedište srijemskog Vikarijata i tu stoluje pomoćni biskup Đakovačke i srijemske biskupije, dakle, puno toga što zavređuje da bude zabilježeno.

HR: Glede toga, Vi ste svoj prilog već dali, nedavno je tiskana monografija pod nazivom »Stanislav Preprek – život i djelo«, čiji ste Vi autor.  Knjiga je objavljena u nakladi Društva hrvatskih crkvenih glazbenika iz Zagreba...

Bio je to moj dug suradniku i učitelju Stanislavu Prepreku, s kojim sam surađivao punih 25 godina, čovjeku koji je uvijek u meni budio uzvišene osjećaje i emocije, a kako se nitko godinama nije sjetio o tome prozboriti i njegovo djelo predstaviti široj javnosti – niti tko u Hrvatskoj, niti od naših vojvođanskih muzikologa, smatrao sam da to moram učiniti ja, jer Preprek nije samo srijemska, vojvođanska iliti hrvatska, već europska glazbena veličina. Kako sam već tada bio suradnik u časopisu Sv. Cecilija u Zagrebu, natuknuo sam tamo da želim pisati o Prepreku i objaviti njegovu ostavštinu, naišao sam na razumijevanje, posebice kod oca dr. Izaka Špralje, s kojim sam bio u prepisci. Zamolio me je, još 2000. godine, ako sam u mogućnosti, da spremim rukopis za jedno 3 – 4 mjeseca, i ja sam doista radio danonoćno. Grozničavo sam pisao i, stvarno, za 4 mjeseca napravio sam prvu verziju monografije, ali na moju veliku žalost, rukopis je u Zagrebu čekao sve do 2006. godine. Kažem to, jer da sam imao na raspolaganju barem godinu dana, ta bi monografija bila drukčija, a vjerojatno i 2-3 puta deblja, sadržajnija.

HR: Kada je knjiga ugledala svjetlost dana, trebalo ju je i predstaviti, dovesti je do ruku onih kojima je i namijenjena, do čitateljstva...

Knjiga je tiskana u Zagrebu, a prvo je promocija upriličena u Novom Sadu, u Gradskoj knjižnici, i to ne slučajno. Prvo, Preprek je bio i knjižničar i to punih 19 godina, a Gradska se knjižnica odužila svojemu djelatniku na najbolji mogući način. Zahvaljujući Gradskoj knjižnici i njenom ravnatelju Draganu Kojiću, tiskane su dvije Preprekove skladbe za violončelo i klavir u redakciji Tibora Hartiga i mene, što nije uradila, recimo, glazbena škola ili Udruženje skladatelja Vojvodine. Zatim smo kolega Hartig i ja snimili Novosadski triptih sa po dvije skladbe Stanislava Prepreka, Ise Bajića i samoga Hartiga u novosadskom Studiju M, opet u organizaciji Gradske knjižnice, što smo predstavili čak u Zagrebu u Društvu hrvatskih skladatelja, gdje nam je domaćin bio Pero Gotovac, sin poznatog hrvatskog skladatelja Jakova Gotovca. I treće, Gradska je knjižnica u Novom Sadu tiskala sabrane pjesme Stanislava Prepreka »Pred tminama«, gdje se za nakladnika potpisuje opet Dragan Kojić. 

HR: Tako je počelo, a knjigu ste poslije predstavili u Zemunu, pa i u Osijeku i čini mi se da biste morali biti i pomalo »agresivniji«, jer malo našeg svijeta poznaje život i djelo Stanislava Prepreka?

Tu ste u pravu. Prepreka nema niti u jednoj enciklopediji, osim u Vojvođanskoj, i o Prepreku se malo zna u Hrvatskoj. Mi smo čak zbirku poezije »Pred tminama« tiskali ćirilicom, s napomenom da, ako tko u Zagrebu želi, neka to prevede na hrvatski književni jezik i tiska latinicom, ali do sada zanimanja nije bilo. U Zemunu sam sudjelovao na znanstvenom skupu II. dani Ilije Okrugića i govorio sam o Okrugiću, ali sam morao govoriti i o Prepreku, jer je njegov otac Matija bio orguljaš u župi sv. Roka u Petrovaradinu, kod Prepreka, i prvo što je Preprek skladao, bilo je prema kazivanju oca a na tekst Ilije Okrugića. Kako sam domaćinima, Knjižnici i čitaonici Zajednice Hrvata u Zemunu poklonio monografiju o Prepreku, morao sam je i predstaviti. Ali, to je bio, da tako kažem, komorni skup, i ja bih volio da monografiju predstavimo u Zemunu na znatno širem skupu.

U Osijek smo išli na poziv Šokačke grane i moram priznati, dvojio sam, jer Preprek je malo poznat hrvatskoj javnosti. No, bio sam oduševljen samim dočekom i organizacijom promocije – tamo je bilo puno svijeta, i što je najvažnije, puno naših Srijemaca i mojih Petrovaradinaca. Ja sam se dobrih pola sata samo pozdravljao s njima, pa su to sve još začinili tamburaši Šokačke grane i mješoviti Zbor župe Uzvišenja sv. Križa u Osijeku, gdje je župnik vlč. Pavo Vukovac, a u mojoj je župi Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu njegov brat vlč. Stjepan Vukovac. Moj prijatelj Oskar Pandi, glazbeni kritičar iz Novoga Sada, ja i naše supruge, bili smo oduševljeni.

HR: Pijanist ste, glazbenik i u svijetu ste glazbe već poodavno. Kako ste se počeli baviti glazbom?

I to što sam glazbenik i pijanist moram zahvaliti mojoj majci, koja je svakako htjela da se bavim glazbom. Kako je Preprek dolazio k nama, majka je prvo njega zamolila da me podučava, no, on ju je uputio na Muzičku školu u Novom Sadu, a kako je školska godina već počela, majka je zamolila jednu divnu učiteljicu Katicu Panić da me podučava klaviru. Već sljedeće godine upisao sam Muzičku školu, koju sam i završio u klasi pijanistice Milice Moč, koja je klavir studirala u Grazu. Studij klavira nastavio sam na Muzičkoj akademiji u Beogradu u klasi prof. Ćirila Ličara, koji je visoku majstorsku školu završio u Pragu. Poslije sam nastavio kod prof. Jelice Popović, koja je bila pariški đak, i tako sam diplomirao 1964. godine. Odmah sam se zaposlio kao profesor u Muzičkoj školi Isidor Bajić u Novom Sadu, a kada je 1975. godine osnovana Umjetnička akademija, i njezin instrumentalni odjel, prešao sam tamo i ostao sve do mirovine. I ne samo do mirovine, već do dana današnjega, jer već osam godina radim kao vanjski suradnik i ako me dragi Bog poživi, radit ću dok mogu.

HR: Orguljaš ste i svirate u župi Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu, a bili ste i zborovođa?

Jest, osobita mi je čast da sam bio posljednji zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva »Neven«, koje je osnovano još davne 1880. godine i opstalo s tu i tamo povremenim prekidima. E, ja sam bio zborovođa u vremenu 1955. i 56. godine, i u sjećanju mi je ostao nastup kojemu je bio nazočan i Preprek. Poslije mi je i čestitao, a možete misliti kako sam se osjećao s 18 ili 19 godina. Bilo je to tako davno, ali svega se sjećam kao da je bilo jučer, jer čuvam još i kritiku Zvonimira Vukovića. Naravno, društvo se tada zvalo KUD »Vladimir Nazor«, a »Neven« je bio tek pjevačka sekcija toga društva, ali mi smo znali da smo sljedbenici slavnih tradicija HPD »Neven« u Petrovaradinu. U svakom slučaju, meni je bila čast biti zborovođom u društvu, gdje su tu važnu funkciju nekada obavljali Franjo Štefanović i Stanislav Preprek, koji je to društvo vodio punih 14 godina.

Volim reći da sam orguljaš, ali ja nisam profesionalni orguljaš i ne bih mogao održati koncert. Mislim da sam dobar improvizator, a to mogu, također, zahvaliti Stanislavu Prepreku, koji je bio majstor na orguljama i vrhunski improvizator, a ja sam bio srećković kojega je on htio podučiti. Kako je on odlično poznavao liturgiju, podučio me i tomu, i ja mogu zadovoljiti liturgijsku potrebu u mojoj, a po potrebi, i u ostalim župama. Petrovaradin se može pohvaliti brojnim orguljašima, spomenuo sam već Prepreka i oca mu Matiju, spomenut ću i Jana Karnaša, koji je dugo bio orguljaš, pa i našu Anicu Nevolić, koja je odlično svirala orgulje. Mogu se pohvaliti, ja sam obučio Petra Pifata, divnog mladića i odličnog harmonikaša, da svira klavir i orgulje, tako da župnici u Petrovaradinu ne moraju brinuti tko će svirati orgulje.

HR: Aktivni ste i u HKPD »Jelačić« u Petrovaradinu, koje je sljedbenik svijetlih tradicija kulturnog organiziranja u Petrovaradinu, a zbor je ponovno jedna od boljih sekcija ovoga društva?

S demokratskim promjenama u Srbiji i Vojvodini, Hrvati su se ponovno počeli okupljati i društveno angažirati, pa smo u Petrovaradinu osnovali HPKD »Jelačić«, jer smo smatrali da naziv treba dati po našem hrvatskom banu, koji je rođen u Petrovardinu. No, mislim da tu više zasluga imaju drugi, a ja sam im potpora, kada god to zatreba. Nije čudo da je zbor ponovno jedna od boljih sekcija društva, jer morate znati da je zborno pjevanje uvijek bilo na cijeni u Petrovardinu, a ja im dođem kao vanjski suradnik, prikupljam zbornu literaturu i to baš onu koja odiše srijemskim i petrovaradinskim štihom.

HR: U Novom je Sadu osnovano HKUPD koje nosi ime poznatoga skladatelja, spisatelja, pjesnika i prevoditelja Stanislava Prepreka, pa pretpostavljam da ste i tu aktivni?

Naravno, jer od mene su tražili odobrenje da društvo nosi Preprekovo ime, pošto sam autorski nasljednik Preprekovog djela u cijelosti, ali i tu sam više vanjski suradnik. I kod njih je zbor bolja sekcija, a najbolja je književni krug, i uskoro, polovicom travnja, organiziraju jednu lijepu manifestaciju – Preprekovo proljeće. Pozvan sam da otvorim tu manifestaciju i sudjelujem u glazbenom dijelu, što sam s oduševljenjem prihvatio. Osobno mi je drago da su manifestaciji dali takav naziv, jer Preprek ima čitav jedan ciklus pjesama pod nazivom »Proljetni snovi«.

HR: Spomenuli smo da ste i spisatelj, o knjizi smo također govorili i o tomu da ste suradnik mnogih listova i časopisa, ali sve češće Vaše tekstove susrećemo na stranicama »Hrvatske riječi« i »Klasja naših ravni«?

Drago mi je da su demokratske promjene donijele više slobode i nama Hrvatima u Vojvodini, što se ogleda i kroz slobodu izražavanja, pa je tako nekako krenula i »Hrvatska riječ« u Subotici, glasilo, koje je često zabranjivano, no, Bogu hvala da i mi u Vojvodini možemo čitati i pisati na hrvatskom književnom jeziku, što me je ponukalo da i sam pridonesem toj činjenici. Nema me često, ali mogao bih i češće pisati o Petrovaradinu, jer ima se i o čemu pisati. O Prepreku sam već pisao, a kanim sad proširiti i na druge znamenite ličnosti i događaje, prije svega pisati o Franji Štefanoviću, autoru prve dječje opere na svijetu, možda i monografiju o njegovom životu i djelu. Spremam se pisati o »Nevenu« i još o puno toga, a naravno, ne samo na stranicama »Hrvatske riječi« već i u našem časopisu »Klasje naših ravni«.                g