Arhiv tekstova

Živimo u svijetu koji nas sve više zabrinjava. Nailazimo na činjenicu da je u tom svijetu najmanje vrijedan čovjek. Bilo je vrlo teških vremena u kršćanskoj povijesti, no u svim vremenima vrhovna vrednota je bio čovjek. Nije ni sada upitno da je u središtu otajstva spasenja čovjek. Tjeskobna je činjenica da je mnogim kršćanima ponestala nada, a još više sigurnost u tu činjenicu. Čovjek našega vremena u okruženju u kojem živi, a pritisnut problemima koji ga tište, opravdano pita gdje je tu Bog pravde? Ima li mjesta Bogu ljubavi? Ovoga pitanja se nije ustručavao ni Benedikt XVI. u najnovijoj enciklici »U nadi spašeni«. Čitajući Dostojevskoga, pojačava se ovo pitanje, neprotumačivom patnjom nevinih i ogromnim nepravdama koje se događaju u svijetu. Uistinu je čovjek našega vremena duboko ranjen beznađem. No, Bog pravde i Bog ljubavi dao nam je odgovor. To je Krist raspeti: »Židovima sablazan, poganima ludost; pozvanima pak Božja sila i Božja mudrost.« (1 Kor 1,22-25) Pashalni misterij Isusa Krista jedini je odgovor čovječanstvu i jedini temelj nade u pobjedu pravde i ljubavi. 

SLAVLJENJE USKRSA – TEMELJNI DOGAĐAJ NAŠEG ŽIVOTA: Ta pobjeda pravde i ljubavi je u stvari činjenica novoga čovjeka: Uskrsnuće. Nama je vjernicima ova istina objavljena, a iskustvo prve Crkve ovu je istinu tako jako prenijela na sve generacije, da bismo po riječima Apostola Pavla bili najbjedniji ljudi ako ne bi vjerovali u tu istinu. Međutim, dok slavimo to otajstvo, susrećemo li stvarno s tim Bogom koji nam je u Kristu pokazao svoje lice i otvorio svoje srce, ili je za nas to samo jedna »informacija«, a ne »djelotvorna činjenica«. Je li ta istina danas tako snažna u nama da nam daje snage preobratiti naš život tako da nam dadne te se osjetimo otkupljenima po nadi koju očituje. U pracrkvi mnogi su iskusili na vlastitoj koži, napose mučenici, koji su bili osuđeni na smrt, da su nadom u uskrsnuće stvarno oslobođeni. Kršćanstvo nije donijelo poruku koja proizvodi izazivanje prevrata u društvu, kao što je u povijesti bilo, nego je promijenilo čovjeka iznutra. Isus, on koji je sam umro na križu, donio je nešto posve drukčije. Susret s Gospodinom svih gospodara, susret s Bogom živim i, time, susret s nadom koja je bila jača od trpljenja i koja je zato život svih mijenja iznutra. Nada je, dakle, dokaz za ono što ne vidimo, a temelj za ono što vjerujemo. Stoga je slavljenje Uskrsa temeljni događaj našega života, a ne samo središnja proslava naših blagdana. Uskrs nas »dodiruje« iznutra i mijenja. Činjenica da smo otkupljeni i spašeni, daje nam sigurnost Božje brige za povijest i da je Bog Pobjednik jedini koji i najzamršenije trenutke povijesti okreće na korist svojih učenika. 

Iz ove činjenice vjere koja nas ne smije »dotaći« tek kao informacija, nego nas treba zahvatiti kao milost, stavlja pred nas pastire i vjernike jedan veliki zahtjev. U našem vremenu više nije dosta biti navjestitelj nade, niti učitelj vjerske istine. Danas kršćanin treba postati svjedok ne tek nade koja je pred njim, nego one nade koja je u njemu i koja ga preobražava da ne tek riječima, nego životom ispovijeda činjenicu: vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. 

POBJEDA PRAVDE NAD NEPRAVDOM: Benedikt XVI. u spomenutoj enciklici uvodi nas u školu gdje se ta nada iz spoznaje pretvara u život. To je naša trajna i dnevna molitva. Čovjek koji ne moli, nije u društvu s Bogom. Naša duša diše u molitvu Božju prisutnost, brigu, pravdu i ljubav. Bez molitve se ne može opstati, a kamoli navješćivati, a još manje svjedočiti nadu. Jednako tako »škola nade« je i naš rad, naše trpljenje. Moramo osvijestiti sebi činjenicu da smo ograničeni ljudi, a i grešni. Dok u radu surađujemo s Bogom na izgradnji boljega svijeta, makar u našoj najbližoj okolici, dotle trpljenjem ublažujemo vlastitu patnju, a još više tuđu bol. Patnja nije Božja kazna, jer je Krist svu našu krivicu iznio na križ i pomirio svijet s Bogom, patnja je tek naša suradnja i sudioništvo sa Kristom patnikom. Dakle, patnja je milost na koju smo pozvani da gradimo Kraljevstvo Božje na zemlji koje ne poznaje drugog puta osim da se preko otajstva Velikoga Petka ulazi u slavu uskrsnuća. To je najveći čin Božje ljubavi i pravde, kada je svoga Sina postavio i Sucem i Spasiteljem. Tako se u Isusu Kristu susreće pravda i milosrđe. Naša patnja je naša prilika izgrađivati svijet i otvarati svoje srce prema pravdi, milosrđu, istini i ljubavi. Konačno, na putu nade, mi idemo prema onom svijetu kojeg nam je Bog obećao nakon konačnoga suda, kada dolazi Onaj komu je sve podvrgnuto na nebu, zemlji i pod zemljom – Isus Krist Otkupitelj. Ta činjenica je kroz duga stoljeća pothranjivala nadu u kršćanima te su žarko molili: Dođi Gospodine Isuse! Taj dolazak je pobjeda pravde nad nepravdom, istine nad laži i ljubavi nad mržnjom. Takav Uskrs mi slavimo. To je naša nada i to čini naš život kvalitetnijim od mnoge naše braće koji ne mogu podići svoje umorne oči prema nebu i vjerovati u tu Božju stvarnost.

Kršćanstvo je pozvano upravo u ovom vremenu svjedočiti Krista uskrsloga, nadu siromašnih i obespravljenih i temelj Kraljevstva Božjega koje započinje u našim srcima upravo Pashalnim misterijem muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista.

Dok s vama tako razmišljam, dragi čitatelji, žarko molim: budimo svjedoci nade. Neka ovaj Uskrs bude značajan poziv svima nama da radosno svjedočimo činjenicu da nas Bog ne napušta, da smo u Kristu spašeni i da imamo samo jedno poslanje: Isus je među nama – slavni i uskrsli. 

U tim mislima svim vjernicima i svim ljudima želim doviknuti radosni Aleluja u nadi »protiv svake nade« da je Bog s nama! Neka vas taj Bog obraduje, ohrabri i blagoslovi i ovog Uskrsa!

g