Arhiv tekstova

Nikola Knezi (1990.), iz Lemeša, učenik je trećeg razreda srednje Medicinske škole u Somboru, smjer medicinski tehničar.

ŠKOLA: »Ljubav prema biologiji bila je razlog zbog kojeg sam upisao medicinsku školu. Suočen s problemima u bolnici i zdravstvenim centrima uvidio sam koliko je moj poziv lijep i human jer se bavi pomaganjem ljudima.

»U osnovnoj sam školi imao odličan uspjeh, omiljeni predmeti bili su mi biologija, geografija i povijest. U srednjoj sam  zadržao odličan uspjeh. Sviđaju mi se stručni predmeti i praksa. Tajnik sam školskog Parlamenta, a na to sam se mjesto prijavio sam jer  mislim da bih mogao doprinijeti poboljšanju nastave i uvjeta rada u našoj školi. Međutim, ponekad to zna biti veoma teško. Naročito su mi naporni dani kada prijepodne imam praksu, a poslijepodne nastavu.Sama praksa pruža mi veliko zadovoljstvo i jedno veliko iskustvo«, kaže Nikola Knezi.

ŽELJENO ZANIMANJE: »Pos-toji jedna anegdota iz mog ranog detinjstva koja svjedoči da sam već tada odlučio što ću biti, ali tada još, naravno, nisam ni znao što znači biti liječnik. S tri godine, dok sam ležao u subotičkoj bolnici, vidio sam liječnika koji je izlazio iz lifta. Bio sam oduševljen liftovima i tada sam rekao roditeljima da ću jednoga dana biti liječnik  kako bih se stalno mogao voziti liftom. Tek kasnije sam shvatio da je posao liječnika složeniji. Medicinsku školu sam upisao zbog humanost ovoga zanimanja«, pojašnjava nam izbor Nikola.

KNJIŽEVNOST: »U osnovnoj školi, točnije u osmom razredu, pojavila mi se ljubav prema književnosti, posebice svjetskoj. Za to je zaslužna moja mentorica, profesorica Marija Klišanić koja me pripremala za upis u srednju školu. Pomogla mi je pri upisu  i razvila ljubav prema književnosti. Od tada volim čitati«, govori Knezi.

VANŠKOLSKE AKTIVNOSTI: »Za sport nikada nisam bio posebno nadaren, pogotovo za igre loptom. To je bio razlog zbog koga nisam ništa trenirao. Dok sam išao u osnovnu školu, plesao sam nekoliko godina u mjesnom folklornom društvu. Također sam bio i član omladinskog zbora koji je vodila Marita Topić. Odjednom je to prestalo. Više nisam odlazio na folk-lor, a ni na zbor. Tada sam pošao na sate klavira. Prije mjesec dana počeo sam učiti talijanski jezik koji bih naučiti«, rekao je Nikola. 

IZLOŽBA: »Mogu se pohvaliti da sam bio jedan od organizatora izložbe  ‘Ususret Božiću’ koja se održala u Lemešu u sklopu koncerta božićnih pjesama, a u organizaciji HBKUD-a ‘Lemeš’. Bio  sam zadužen za dio izložbe na kojem su bili izloženi molitvenici stari i preko 50 godina. Moram spomenuti i jedan primjerak koji potječe još iz 1879. godine. Osim toga, izložene su bile  stare svete slike«, kaže o svojim aktivnostima Knezi.

CRKVA: »Kako sam jako privržen vjeri i Crkvi, ministrirao sam u župnoj crkvi, a kao mali pjevao sam u crkvenom zboru. Svake godine sudjelovali smo na ‘Zlatnoj harfi’. 

Sada u crkvi čitam psalme i dijelove Staroga zavjeta. Često posjećujem Karmelićanski samostan u Somboru, najbliži mi je je brat Stipe. Imao sam čast prisustvovali svetoj misi na latinskom kojoj je koncelebrirao Ivan Penzeš, subotički biskup. Sveta misa održana je 5. veljaèe ove godine u sklopu duhovnih obnova za svećenike Subotičke biskupije pod zaštitom sluge Božjeg oca Tome Stantića. To je na mene ostavilo snažan dojam«, povjerava nam Nikola. 

HODOČAŠĆE: »Kako sam aktivan u Katoličkoj crkvi, prošloga sam ljeta  hodočastio u Taize. Naš  župnik mi je mnogo pričao o tom hodočašću, a puno toga sam čuo i od prijatelja koji su išli ranijih godina.  Bio sam oduševljen cjelokupnom organizacijom kampa. Posebno me se dojmilo što se na jednom mjestu okupilo pet tisuća ljudi iz različitih dijelova svijeta i što smo dobro funkcionirali. Upoznao sam mnoge ljude i njihove kulture. Svaki dan sam odlazio u kreativne radionice. Najviše su mi se  svidjele svete mise koje su održavane svaki dan. Trudio sam se ići što redovitije. Najviše sam volio večernje mise kada je puna crkva koja može primiti oko pet tisuæa ljudi. Osjećaj je bio neverojatan«, priča naš sugovornik.

PLANOVI: »Svakako bih želio studirati i steći visoko obrazovanje. Još dvojim između medicine i književnosti jer me oba područja podjednako zanimaju. Ukoliko se odlučim za studij književnosti, volio bih raditi u školi, s djecom. Težio bih svoje znanje u što većoj mjeri prenijeti učenicima. Kažu da je najljepši osjećaj podučavati mlade naraštaje. S druge strane, ukoliko se ipak odlučim za medicinu, rad s ljudima je naravno neizostavan. Poslije studija volio bih se vratiti u svoj rodni kraj ili se preseliti u Suboticu«, govori o svojim željama Nikola.  

SLOBODNO VRIJEME: »S obzirom da mi je škola teška, a imam i praksu često, ostaje mi malo slobodnoga vremena koje posvećujem prijateljima. Kao i većina mladih, slobodno vrijeme  provodim uz glazbu i knjigu To su dvije stvari za koje se uvijek nađe bar malo vremena«, završava Nikola Knezi.                           g