Arhiv tekstova

Za posjet domu obitelji Gabrić odlučili smo se u želji, u ozračju dolazećeg Uskrsa, prikazati kako izgleda života višečlanog domaćinstva, danas već sve više rijetkosti suvremenog urbanog življenja. Nestor i Ana Gabrić, koji, uz njihovo petero djece, žive u Aleksandrovu, prigradskom naselju pokraj Subotice, ugostili su nas u ponedjeljak i ljubazno nam ispričali svoju životnu priču. 

NIKAD NE FALI, A NIKAD NIJE DOSTA: »U Šandoru živimo već trinaestu godinu, otkad smo se preselili iz šireg centra grada«, započinje priču Nestor, suprug i glava obitelji, i nastavlja: »Živimo u našoj kući, koju u ovom trenutku nastanjuje nas osmero, jer pokraj supruge i mene, te naše djece, tijekom zimskog razdoblja tu je i naš dida. Našu brojnu obitelj čine, prije svih, petero djece, na koju smo ponosni i koja nam predstavljaju najveću radost«. Najstarije dijete je dvadesetogodišnja kćer Marina, studentica Ekonomskog fakulteta. Iza nje slijedi osamnaestogodišnja Jelena, učenica Kemijske škole, zatim je tu sin jedinac – sedamnaestogišnji Josip, učenik prvog razreda Građevinske škole. Osmogodišnja Marija pohađa prvi razred osnovne škole »Sveti Sava«, dok je najmlađa Ivana nedavno napunila tri godine i uživa status obiteljske mezimice. Na očekivano novinarsko pitanje jesu li, na samom početku svoje ljubavi, planirali imati baš toliko veliku i višečlanu obitelj, oboje se smiju i priznaju kako su još kao momak i cura maštali o punoj kući djece. »Znali bismo sjediti po nekoliko sati u automobilu i pričati kako će jednoga dana, ako bude zdravlja i sreće, imati upravo petero djece. I, hvala Bogu, ostvarilo nam se«.

»Bilo je to prije dvadeset dvije godine i nikad nismo požalili zbog naše želje, jer ako ne bude više djece, neće, jednog dana, biti ni nas. Sve se može stvoriti i urediti, ali ako nema djece, jednostavno neće biti za koga i zato bih poručio svim budućim roditeljima da nemaju strah od brojnijeg potomstva«, naglašava Nestor i u nastavku pojašnjava na koji način uspijeva osigurati prihode od kojih se njegova obitelj uzdržava. »Moje osnovno zanimanje je rad na zemlji i trenutačno obrađujem 40 jutara zemlje, koja je dijelom naša, a dijelom u arendi i na određeni način, unatoč činjenici kako živim u gradu, dobar dio vremena provodim na selu. Po potrebi, kada to određeni radovi zahtijevaju, moj sin Josip mi pomaže. Tako je bilo i ove godine, kada smo zasijali 27 jutara i uradili potrebnu pripremu. Zima je bila dobra i nadam se dobrom rodu. Glede financijske strane, sve bi se moglo sažeti u maksimu – ‘Nikad ne fali, a nikad nije dosta’. Uz svakodnevne obveze, naša obitelj redovito je angažirana i aktivna u svojoj župi - Marija Majka Crkva u Alkeksandrovu. Supruga, naše starije kćeri i ja pjevamo u crkvenom zboru, dok naš sin već godinama obavlja zadaću ministranta. S ovih naših petero djece u Boga se uzdamo, Bogu se treba posvetiti i On će to sve riješiti«, naglašava Nestor Gabrić i za dolazeći Uskrs svima želi puno blagoslova od Boga dragog i da svi shvate što je Uskrs.

ISPUNJEN DAN: U razgovor se uključila i supruga Ana Gabrić, rođena Sudarević, ponosna mater ove marljive djece, kućanica, koja se već dugi niz godina bavi svim kućanskim poslovima. »Najviše ima pranja i kuhanja, ali imam sreću što mi kćeri redovito pomažu i olakšavaju mnogo mnogobrojne svakodnevne obveze. Osobito su mi starije kćeri pomagale kada sam rodila ove dvije mlađe curice, što mi je zbilja mnogo značilo. Glede samih kućanskih obveza, one su uvijek u ‘dvije smjene’ i uvijek netko dolazi, a netko odlazi svojim ‘poslom’, a svakom treba ugoditi. Od ranog jutra sve do kasno navečer, dan je uvijek ispunjen i uvijek se sve stigne. Uz sve navedeno, suprug i ja smo aktivni u zajednici bračnih susreta i redovito odlazimo na sastanke u župi. Mislim kako se sve, uz dobru volju, može stići. Za Uskrs bih poželjela svima puno radosti i blagdane u obiteljskom ozračju, a budućim majkama bih poručila da se ne boje imati više djece, jer dječja ljubav sve to nadvlada. Uz Božju pomoć se sve može«. Na koncu smo zapitali Josipa, sina jedinca ove obitelji, kako se on snalazi među svojim sestrama i planira li i sam, jednoga dana, imati mnogo djece. »Uvijek smo se dobro slagali i nikad nije bilo problema zbog toga što sam jedini muškarac među brojnim curama. Imam tu prednost da sam oslobođen brojnih kućanskih poslova, ali zato redovito pomažem ocu prilikom radova na zemlji. Glede budućeg potomstva, i sam bih, uz Božji blagoslov, volio imati puno djece«, zaključio je Josip Gabrić, nastavljač loze Gabrićevih.        g