Arhiv tekstova

Salaši kojih više nema, salaši odlaze u povijest, salaši umiru, hej salaši… Koliko smo samo puta, sa sjetom u duši, čitali, slušali i izgovarali ove riječi? Nema sumnje da su dobro nam znane, u bijelo oličene kuće od nabijene zemlje, s trščanim krovovima, na ledini okruženoj »dračovima« i pripadajućim objektima, kao zaokružene obiteljske gospodarske cjeline, kao mjesto rađanja, života i odlaska Bogu na ispovijed, skoro tri stoljeća čuvale samosvojnost, jezik i nacionalnu zasebnost hrvatskog naroda dospjelog na bačke ravni u vrtlogu povijesnih događanja iz 17. stoljeća i prije. 

Novo doba, industrijalizacija svega – pa i poljoprivrede, pomahnitala urbanizacija koja ljude nagoni iz zdravog, tradicijskog okruženja u vrevu gradskih ulica, dovelo je do postupnog nestanka salaša, jednog od glavnih simbola našega naroda na bačkom prostoru. Preorane njive, valovite oranice koje prekrivaju ostatke nekadašnjih ljudskih naseobina, ujedno kriju i način života kakvog više gotovo i nema i kakvog više neće biti. Ono malo »živih« salaša što je još ostalo, nema budućnost. Zamest će ih zaborav onog momenta kada i posljednji potomci sadašnjih salašara svoju budućnost budu potražili na nekom drugom, naizgled boljem mjestu. A, možda nije tako moralo biti. 

Žal za salašima, koji se često može čuti u našoj sredini, opjevan u pjesmama, napisan u stihovima ili snimljen u filmovima, salaše prikazuje u idiličnom obliku. Ali, salaš je ipak nešto drugo. Salašarski život, utrvene ruke i neprospavane noći, bdijenja i pozornost, veliki trud – to je pravi smisao salaša. Nekadašnji veliki rad se isplatio, jer je bio praćen velikom ljubavlju i privrženošću oranici i blagu od kojeg se živjelo. Tako se održavao život, tako se održavala reprodukcija – ljudi, živine, »josaga«, biljne proizvodnje. Salašarski je život garantirao egzistenciju i blagostanje, bez ovisnosti o državi. Čuvao je imetak i vremenom ga uvećavao. Jamčio je i očuvanje kulture, tradicije i običaja, nacionalnog identiteta i nacionalne samobitnosti. 

Martin Gabrić s Gornjeg Verušića jedan je od malobrojnih koji su ostali vjerni takvom  konceptu života. Da je prošlih desetljeća bilo više ljudi nalik Martinu Gabriću, možda bi se više mladih zadržalo na salašima. Je li Martin Gabrić uspio, hoće li uspjeti, ili je samo među »posljednjim Mohikancima«? 

NEIZGRAĐENA CESTA VELIK PROBLEM: Salaš Martina Gabrića, njegova oca Jose i majke Gabriške, brata Ivice i djece Martine i Nikole na Gornjem Verušiću, jedan je od onih koji se još uvijek »drži«. Najviše zahvaljujući, naravno, Martinu, koji je u naponu snage i na kojem je najveći dio tereta posla. Salaš se nalazi svega 6 kilometara jugozapadno od središta Subotice i iz njegove se avlije jasno vide zgrade subotičke Prozivke i svi crkveni tornjevi, a dalekozorom se može ustanoviti i koje vrijeme pokazuje sat na vrhu Gradske kuće. Ali ipak, do Gabrićevog salaša iz grada nije lako doći. Spomenutom putanjom dugom 6 kilometara, Pačirskom cestom, autom se praktički ne može. Loša je to zemljana cesta, u jesen, zimu i proljeće blatnjava, neprohodna, pa se mora naokolo, Žedničkom cestom, pa opet zemljanom, koja je nešto malo bolja. Sveukupno 12 kilometara. I upravo je nedostatak ceste, smatra Martin Gabrić, glavni uzrok tome što umjesto nekadašnja 33 salaša, na tom području sada ima tek pet.

»Što naše zemlje, što u zakupu, obrađujemo oko 100 lanaca«, priča Martin Gabrić. »Uglavnom sijemo žito, kukuruz i suncokret, a bavimo se i stočarstvom. Dvije krave i jedna junica daju mlijeko isključivo za naše potrebe. Radili smo ranije za Mlekaru, ali se nije isplatilo, preniska je bila otkupna cijena, a posao velik. Jednostavno, nije imao tko raditi pod tim uvjetima, nije vrijedilo. Tovne junadi imamo trenutačno 26 grla, to je za prodaju. Svinje također tovimo za prodaju, imamo ih oko 50. Ovaca imamo desetak, isključivo za naše potrebe, kao i pilež, morkače...«

TREBA LI UVIJEK POČINJATI ISPOČETKA: »Na salašima je pustinja. Nema normalne ceste do salaša, nema nikakve infrastrukture. Pa, prije 60-70 godina ovdje je bila bolja infrastruktura nego što je sada. Bila je prodavaonica, kavana, vlak je ovuda prugom prolazio. Stalno se pitamo – treba li napustiti salaš, odseliti se u selo, ali opet… To bi značilo ponovno počinjati ispočetka. Puno bi jeftinije bilo da država napravi Pačirsku cestu, to bi bilo dovoljno. Nažalost, država nije odradila svoje. Da jest, možda bi se netko od onih koji su salaše napustili – i vratio. Ali ovako, nema šanse. Guramo to za cestu, ali sad je pitanje čija je to zadaća. Nisam siguran da sam ja taj koji treba pisati zamolbe i projekte.«

Martinovi kćer i sin su na studiju. Martina je na Višoj poljoprivrednoj školi u Bačkoj Topoli, a Nikola studira na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Što planiraju za budućnost, za sada je neizvjesno.

»Čekaju hoće li se što poboljšati u poljoprivredi. Vjerojatno, ako dobiju neki dobar, dobro plaćen posao u struci, ne možemo očekivati njihov povratak na salaš.«

»Ne tražimo da nam država nešto plati. Tražimo samo da nam da povoljne kredite, kako bismo ih mogli otplaćivati 20 godina, a ne da se ‘ukopamo’ u njih, da nas krediti unište. I očekujemo poticaje na vrijeme, a ne kao sada, jer sjetvu smo obavili bez poticaja od po 8000 dinara po hektaru. A ni šteta od suše nam nije priznata. Problem je i što je sav rizik na nama, poljoprivrednicima. Nama nitko ništa ne jamči. Naše je da sijemo, a ništa nam nije osigurano, ni prodaja niti cijena.«

DEPONIJ – NESREĆA ILI POLITI-ZACIJA: Osim ceste, Gabrićeve trenutačno najviše zabrinjava najavljena mogućnost gradnje velikog deponija smeća na području Verušića. Od njihovog salaša ta bi »tvornica smeća« trebala biti udaljena svega pet kilometara, na najkvalitetnijoj zemlji u kraju.

»To je nešto najgore što nam se može desiti«, kaže Martin Gabrić. »Prvo nam se prije 30 godina dogodila Azotara, a sada deponij. Što će ovdje deponij, kome to treba? Budući da se smeće već raznosi kamionima, ono se bez problema može istovariti 30 kilometara dalje. A na 30 kilometara odavde ima nekvalitetne, neplodne zemlje koja bi mogla poslužiti za deponij i to bez ikakve štete po bilo koga. Poznato je kako propisi nalažu da se deponiji ne mogu graditi na plodnoj zemlji, u blizini naseljenog mjesta i u blizini rijeke. A ova je verušićka zemlja najplodnija zemlja, prve klase, ovdje žive ljudi, a tu je i rječica Čik. Smeće isparava, to je ekološka bomba. Neki su ljudi išli u Mađarsku vidjeti njihove deponije, ali tamo su oni u pustari daleko od plodne zemlje, ograđeni žicom, otpadci se prerađuju, prešaju, spremaju se za prodaju. No, to prerađeno smeće nema baš sigurnog kupca, pa tamo stoji. A ovi naši kažu kako je to baš dobro, to tako treba, imat ćemo tvornicu smeća. A ja kažem, ako je to dobro, ako je to sigurno i ako je to ekološki, zašto to smeće ne zadrže u središtu grada?«

Projektom gradnje deponija obuhvaćen je pojas sela Bikovo, Žednik, Verušić, Mala Bosna. Za dobre poznavatelje etničke strukture ovog kraja, sve je jasno. Druga strana kaže kako se spominjanjem etničkog argumenta stvar politizira. Pitanje je kako će sve završiti.

NEKIMA MAJKA, NEKIMA MAĆE-HA: Gabrićeve osobito boli ono što je posljednjih godina uočljivo na bačkim i općenito vojvođanskim oranicama. Umjesto 5000 poljoprivrednika koji bi trebali i mogli obrađivati vojvođansku zemlju, to čini 5 bogataša. I to ne običnih bogataša, nego onih koji su kapital stekli tko zna kako, i sada taj tko zna kako stečen novac ulažu u poljoprivredu.

»Mi smo dobri poljoprivrednici, znamo raditi«, kaže Martin Gabrić. »Zato nas i boli kad vidimo kako se državna zemlja daje u zakup onima koji se poljoprivredom nikad nisu bavili. Mi do tako povoljnog zakupa ne možemo doći. Pa zar državi, koja tu zemlju daje u zakup, ne bi bilo bolje dati je velikom broju poljoprivrednika, koji znaju raditi i koji bi na taj način riješili svoju egzistenciju, nego nekolicini bogataša koji sa zemljom nemaju nikakve veze?«                       g