Arhiv tekstova

Povijest Vojvodine, a poglavito Srijema, koji je etnički gotovo u potpunosti očišćen, povijest je mnogih ljudskih stradanja i tragedija, a posljednji je rat, taj strašni suputnik ljudske povijesti, pokazao jedno od svojih najgorih i najokrutnijih lica.

Što se događa kada politika ulice, predvođena onima koji »ne čuju dobro« i koji »žele da nam kažu«, temeljne civilizacijske vrijednosti baci na lomaču ljudskog ludila, uvjerili su se i stanovnici širom našeg Srijema, koji su u masovnom egzodusu devedesetih godina prošlog stoljeća morali napustiti svoja stoljetna prebivališta. 

Naime, već je 9. studenoga 1989. godine, kada je pao i zadnji simbol hladnoratovskog razdoblja, Berlinski zid, postalo jasno kako je počelo veliko svjetsko političko preslagivanje karata što je Hrvatskoj donijelo jačanje embrija pluralizma, a Srbiji »događanje naroda« i »jogurt revolucije«, i sve to u prijelomnim povijesnim trenucima kada se tektonskim promjenama i urušavanjem bivše države otvorila Pandorina kutija novog vrtloga smrti.

Džepovi otpora i glasovi razuma u novonastalom ludilu bili su sve slabiji, a rezultat svega  bilo je vrijeme »puno sastanaka – malo rezultata«, a nedugo zatim uslijedilo je vrijeme »malo sastanaka – puno krvi«.

»PITANJE SVIH PITANJA«: Desetak godina kasnije, napokon su se na političkoj sceni pojavili i političari svjesni činjenice da je već odavno borbu s »bojnog polja« trebalo preseliti u pregovaračke dvorane, usmjerivši je na diplomatski i politički dijalog, a rat konačno ostaviti iza sebe. 

Potpisivanjem međudržavnog Sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina između Republike Srbije i Hrvatske, 15. studenoga 2004., napravljen je veliki iskorak za nacionalne manjine obiju država, a samim tim i njenih naroda.

Ali, ni nakon toliko godina zloduh rata još u potpunosti nije vraćen u svoju bocu. Aveti prošlosti, koji su devedesetih godina euforično klicali herojima mržnje uspjeli su od jednog dijela Hrvata Bunjevaca stvoriti neke nove Bunjevce koji se odriču svojeg hrvatskog podrijetla i kite se nepostojećom bunjevačkom nacionalnošću (kao kada bi, primjerice, Dalmatinci u Hrvatskoj ili Šumadinci u Srbiji tvrdili da su po nacionalnosti Dalmatinci, odnosno Šumadinci), a sada su i među Srijemce bacili sjeme razdora, podmetajući im lažnu dvojbu – jesu li »pravi«, ili »veći« Hrvati, oni Srijemci koji su iselili za vrijeme rata, ili oni koji su nakon svega ostali živjeti u njemu.

Na tom »pitanju svih pitanja« temelje svoju politiku razdora, te su razvili čak i dvije teorije s ciljem kompromitacije tradicionalnog srijemskog zajedništva. Obje teorije u svojoj suštini svim srijemskim Hrvatima prišivaju etiketu »izdajica«. Prvima, onima koji su otišli, izdajstvo »dokazuju« tvrdnjom kako su, onda kada je bilo najteže, »kukavički« napustili svoja stoljetna ognjišta i glavom bez obzira pobjegli u sigurnost svoje matične države. Oni drugi, koji su i nakon svega ostali živjeti u Srijemu, »krivi« su jer su izdali svoje hrvatsko podrijetlo, odnosno nisu bili dovoljno nacionalno svjesni, jer da su to bili ne bi mogli ostati, i oni bi bili protjerani. 

JAKI I PONOSNI U SVOM ZAJEDNIŠTVU: Da su te teorije zapravo podmetanje kukavičjeg jajeta najbolje znaju sami Srijemci, kako oni koji su otišli, tako i oni koji su ostali. Znaju oni vrlo dobro kako je u tom bremenitom vremenu, dok je nasilje trijumfalno marširalo ovim prostorima, pitanje odlaska ili ostanka bila isključivo njihova individualna odluka, temeljena na tadašnjim okolnostima i vlastitim procjenama. Isto tako posljedice tih svojih odluka, ma kakve one bile, i dan-danas isključivo snose oni sami. Zapravo, rekao bih da danas, nakon svega što im se dogodilo, ni jedni ni drugi u dubini svoje duše nisu istinski sretni. Zašto? Prvenstveno zbog činjenice da ih je kao jednu prirodnu cjelinu, jedan segment hrvatskog naroda, ovakav razvoj događaja rascijepio na dva dijela i razdvojio državnom granicom. Premda su se iseljeni Srijemci uspješno uklopili u svoje nove sredine, osigurali svoju materijalnu i nacionalnu egzistenciju te dobili mogućnost ostvarivanja svih svojih poslovnih i svakih drugih ambicija, oni su u dubini duše ipak nesretni, jer im nedostaje Srijem njihovih predaka, zavičaj iz kojeg su nasilno protjerani, u kojem su stoljećima bili svoji na svome. Srijem je još uvijek u dubini njihove duše, duboko je u osobnom i kolektivnom sjećanju ugrađen u njihovu zavičajnost. Poznato je kako se svaki čovjek samo u rodnom kraju osjeća kao dijete u toplom krilu svoje majke i premda su morali otići iz Srijema, Srijem nikada nije otišao iz njih, u njemu i dalje prepoznaju dio sebe, dio svojih korijena, dio svoga identiteta, dio onih najfinijih niti kojima je satkana i njihova osoba. 

S druge strane, Srijemci koji su ostali čuvaju kontinuitet svoje bogate višestoljetne tradicije te su u strahu od zaborava i potrebe za obranom sjećanja i prava na njega, a time i prava na vlastitu sudbinu i vlastiti izbor, iskoristili pravo na dostojanstven odnos prema sebi i punih srca, s porukama mira, pokazali snagu gledanja u prošlost, sadašnjost i budućnost. Nažalost, ni oni nisu sretni jer se njihovim životima danas, poglavito mladima, provlači besperspektivnost te se i dalje u znatnom dijelu većinskog naroda doživljavaju kao državni neprijatelji. Osim toga, svjesni su svog statusa nacionalne manjine i činjenice da je u svim državama, a pogotovo na ovim našim prostorima, nezahvalno i riskantno biti manjina, jer poučeni povijesnim iskustvom one pušu i na hladno i posebno su oprezni u zaštiti svojih sloboda. Na mjestima gdje se stoljećima kulture sudaraju, kada svaka nova politička podjela karata nastavlja tendenciju nepovjerenja i međusobnih sukoba (najčešće rješavanih oružjem!), upravo su manjine te koje amortiziraju takve događaje i svako se približavanje i udaljavanje svoje zemlje s matičnom prelama preko njihovih leđa. Gotovo je pravilo da su manjine rječit lakmus svih ovih napetosti, jer svaka propala politika rado nalazi krivca u drugome, a kada progovori jezik mržnje i zapušu olujni vjetrovi rata, manjine bivaju dežurni krivci zapljusnuti valovima smrti.

U ovom najnovijem pokušaju destabilizacije sretna je okolnost što je podmetnuta jabuka razdora ostala nezagrižena, jer su Srijemci ostali jaki i ponosni u svom zajedništvu te svjesni svoje bogate i slavne prošlosti u kojoj je velik broj onih koji su svojim djelovanjem, kroz stoljeća njihovog upornog i uspravnog trajanja, utkali sebe u Srijem i dali pečat njegovoj kulturi. Zahvaljujući upravo tom svom zajedništvu sačuvali su povijesnu memoriju Srijema, istinu iskristaliziranu kao povijesna neminovnost, krika koji će još dugo odjekivati obzorima panonske duše, široke i ranjene poput nepregledne srijemske ravnice.                              g