Arhiv tekstova

Otac Anđelko Jozić, prior karmelićanskog samostana u Somboru, jedini je od redovnika karmelićana koji je živio i obnašao neku službu u svim samostanima Provincije, na što je ponosan i dragom Bogu zahvalan. S ocem Jozićem razgovarali smo, među ostalim, o životu redovnika karmelićana, svetačkom životu oca Gerarda Tome Stantića, te o potrebi za molitvom u našem suvremenom svijetu.

 

HR: Karmelski je red dobio ime po brdu Karmelu u Izraelu na kojega su se od vremena proroka Ilije, a vjerojatno i ranije, ljudi povlačili kako bi u tišini i sabranosti živjeli povezanost s Bogom. Karmel na hebrejskom znači vrt ili vinograd koji cvate, vrt Božji. Što Vas je privuklo ovome vrtu molitve i meditacije, ali i gorljive djelatnosti?

Dragom Bogu sam zahvalan što sam svoje djetinjstvo mogao živjeti u duboko vjerničkoj obitelji. U mojoj se obitelji molilo zajednički ujutro i navečer svaki dan. Moj pokojni djed, vrlo pobožan čovjek, predvodio je jutarnju i večernju molitvu i to su trenuci kada sam zavolio molitvu i kada sam u molitvi nalazio radost. U crkvi sam ministrirao sve do odlaska u sjemenište i tako bio usko povezan sa svećenicima-fratrima. Tako se rodilo i zvanje. To je Božji dar, ne moja zasluga. Iz mog osmog razreda od dvadesetpet učenika dvanaestero je otišlo u sjemenište. Ako me pitate koliko nas je ustrajalo i postalo svećenicima, reći ću – samo ja. Ostali su završili druge studije, postali obiteljski ljudi i ostali smo prijatelji. Kako baš karmel? Božja volja. Ono što sam ponio iz obiteljskog doma i odgoja – duboku vjeru i molitvu, nastojao sam uz pomoć Božju i suradnju s Njim produbiti i još više zavoljeti i živjeti. Ono što sam dobio od dragoga Boga kao dar nastojim uz Njegovu pomoć prenijeti i predati drugima. Jedino On zna koliko sam u tome uspio. Nastojim se držati onoga što sam napisao na svojoj mladomisničkoj sličici: »Moje će blaženstvo biti – činiti dobro na zemlji«.

HR: Prior ste karmelićanskog samostana u Somboru. Što je zadaća Vas kao priora i koliko somborski samostan ima braće redovnika i svećenika?

Prior sam ove zajednice od svibnja 2005. i mandat mi istječe ove godine. Trenutačno u našem samostanu imamo tri svećenika, a bilo bi dobro da nas ima još toliko. Prošle godine nas je bilo samo dvojica, a u samostanu su još dvojica braće nesvećenika. Pitate me – što mi je zadaća? Sve! Služiti zajednici, koordinirati poslove, primati goste, dogovarati s inženjerima i majstorima poslove, zastupati samostan pred crkvenim i društvenim vlastima i još puno toga.

HR: Koja su pravila po kojima se ravna život redovnika karmelićana?

»Prvotno« je Pravilo Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, što ga je dao Blaženi Albert, patrijarh jeruzalemski, a potvrdio papa Inocent IV. Ono sadrži nekoliko točaka. To su: o prioru i zavjetima; o priorovoj nadležnosti; stalna molitva; o časoslovu; Kapitul i ispravljanje braće; opomene; o radu; o šutnji; upozorenje braći da poštuju svoga priora i drugo.

HR: Koliko samostana, odnosno zajednica, broji Hrvatska karmelska provincija svetoga oca Josipa i u čemu se ogleda njihova povezanost?

Hrvatska karmelska provincija sv. oca Josipa ima 6 samostana-zajednica. To su: Sombor – majka svih zajednica, Zagreb – Remete, Split i Krk, Zidine u BiH i Sofija u Bugarskoj, dakle u trima državama. Najbrojnija zajednica je u Remetama u Zagrebu i u njoj ima redovnika kao u svim ostalim zajednicama. Povezanost se očituje kroz razne susrete i ispomoći.

HR: Nerijetko se u katoličkim medijima govori o manjku svećenika. Imamo dojam kako se danas u potpunosti ostvaruju Isusove riječi: »Žetva je velika, a radnika je malo« (Lk10,2). Koliko je mladih zainteresirano za karmelski red i ima li Hrvatski karmel tendenciju rasta?

Naša provincija je prilično mlada po nastanku. Broji trideset tri svećenika, sedmoricu braće nesvećenika, pet bogoslova, tri novaka i dva sjemeništarca u šest samostana. Prošle godine imali smo tri mladomisnika, a ove godine jednoga. U odnosu na brojnije redove, mi, hvala Bogu, dobro stojimo u odnosu na zvanja. Iz ovih krajeva je nekada bilo puno više zvanja, a sada je broj smanjen.

HR: Kako je najavljeno, 20. travnja u karmelskoj crkvi u Somboru za svećenika će biti zaređen brat Zlatko Pletikosić. Vjernici iz Sombora se raduju što će imati novog svećenika iz svoga grada. Kakve su trenutačno pripreme brata Zlatka?

Brat Zlatko Pletikosić je završio studij teologije. Prošle godine je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i položio je svečane zavjete, te je zaređen za đakona u našem svetištu u Remetama. Trenutačno obavlja duhovne vježbe kao pripravu za svećeničko ređenje. U našem samostanu i svetištu u Remetama vrši đakonsku službu, a u Sombor će doći nekoliko dana prije ređenja.

HR: Poznato je kako su orgulje koje se nalaze u samostanskoj crkvi među najvrjednijima na teritoriju bivše Jugoslavije. Znamo kako ovakve orgulje zahtijevaju velika materijalna sredstva za održavanje. Kako se one održavaju i možete li doći do potrebnog novca?

Orgulje koje se nalaze u našoj crkvi spadaju među vrjednije na prostoru bivše Jugoslavije. Izrađene su 1925. godine u radionici »Cecilija« u Salzburgu na temelju pokreta za reformu gradnji orgulja genijalnog dr. Alberta Švajcera. Orgulje imaju tri manuala, 43 zvučna registra i 3180 svirala ili piskova i stvaraju izuzetan zvuk, koji svojim sjajem i punoćom snažno doprinosi svečanosti bogoslužja. Danas naše orgulje pokazuju određene slabosti, što predstavlja žalosnu posljedicu neredovitog održavanja zbog pomanjkanja novca. Početkom ove godine uputili smo molbu gradu i pokrajinskoj vladi za pomoć. Čekamo njihov odgovor.

HR: Knjižnjica somborskog karmelićanskog samostana predstavlja veliko bogatstvo za samostan, ali i za grad Sombor. Koliko knjiga broji vaša knjižnica i kolika im je vrijednost?

Naš samostan ima vrijednu knjižnicu od 17.000 knjiga i, pokraj leksikona, enciklopedija i propovjedničke literature, uglavnom obuhvaća teme – patrologije, dogmatike, teologije, liturgije, filozofije, povijesti i prava. Najstarije knjige su na mađarskom, njemačkom i latinskom jeziku, a budući da su neki redovnici studirali u Poljskoj ili u Rimu – knjižnica ima i brojna izdanja na poljskom i talijanskom jeziku. Neizrecivo bogatstvo ove naše knjižnice je i znamenito djelo Mihaela Boninija »Commentaria in Psalmos Davidicos«, objavljeno u Veneciji 1601. godine.

HR: U karmelićanskom samostanu u Somboru je od 1904. djelovao Sluga Božji – otac Gerard Tomo Stantić sve do svoje svetačke smrti 1956. godine. Svakoga 24. u mjesecu vjernici se okupljaju na njegovu grobu i mole za zagovor, kao i za njegovo uzdignuće na čast oltara. Dokle je stigao postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim?

Vicepostulator treba raditi duže vremensko razdoblje  kako bi netko bio proglašen blaženim i svetim. Kod nekih svetaca ovaj postupak je trajao i po nekoliko stoljeća. Postupak za Slugu Božjega stigao je do toga da je Kongregacija, budući da je pomno razmotrila službeno izvješće, odgovorila potvrdno, to jest, utvrdila je valjanost ovog postupka, sanirajući pri tom što treba sanirati. Što god bi bilo protivno ovome odbacuje se. U tijeku je pisanje teksta o životu i krepostima Sluge Božjega, a kad ovo bude dovršeno i prihvaćeno, slijedi dekret Svetog Oca o »herojskim krepostima« oca Gerarda. Od tada se Sluga Božji može zvati »venerabilis«, to jest – časni Sluga Božji dostojan štovanja i može biti proglašen blaženim ako se na njegov zagovor dogodilo neko čudo, što, opet, mora biti provjereno kako je to određeno crkvenim zakonikom.

HR: Otac Gerard Tomo Stantić je uspostavio štovanje Praškog Djeteta Isusa. Koliko se danas poslije gotovo stotinu godina od uspostave štuje Praški Isus?

Puno manje nego u njegovo vrijeme. U našoj crkvi na jednom od oltara postavljen je kip Praškog Djeteta Isusa. Kod njega preko dana gore svijeće, a može se vidjeti kako se ljudi kod kipa zadržavaju i mole.

HR: Koliko svetački život oca Gerarda te ostavljeni pisani dokumenti danas utječu na duhovni život karmelićana?

Svakom redu je na čast što je netko od braće živio sveto. Meni je posebna radost, a i zahvalnost Bogu, što sam danas u samostanu gdje je Sluga Božji sveto živio, djelovao i na glasu svetosti umro. U svim našim samostanima svaki dan se moli molitva za proglašenje Sluge Božjega blaženim. Mi mu se molimo i njemu se utječemo. A koliko sveto živimo kao on, to jedino dragi Bog zna.

HR: Sveobuhvatna tema korizmenih kršćanskih tribina, koje su se svakog ponedjeljka održavale u Hrvatskom domu, je »Molitva u kršćanskom životu«. Kolika je potreba za molitvom u ovom užurbanom vremenu tehničkih dostignuća i kako se zaustaviti i pronaći svoj kutak za molitvu?

Potreba za molitvom je velika. Neki ljudi žele moliti, ali ne znaju kako. Nažalost, neki ljudi mole samo kad im nešto treba. Zato smo za ovogodišnje korizmene tribine odabrali temu »Molitva u kršćanskom životu«. »Hrvatska riječ« je o svakoj tribini do sada donijela lijep izvještaj i na tome zahvaljujem. Na svakom susretu bude prisutno oko 100 osoba, to je lijepi broj i jako sam zadovoljan. Kršćaninu je molitva potrebna kao što su našem tijelu potrebni hrana, voda i zrak. Upravo sam jutros u molitvi časoslova pročitao razlaganje o molitvi sv. Tertulijana, prezbitera. On piše: »Molitva će znati duše preminulih pozvati sa same staze smrti, slabe osnaživati, bolesne ozdravljati, opsjednute oslobađati, ključanice zatvorske otvarati. Molitva uništava prijestupe, goni napasti, dokončava progonstva, tješi malodušne, razveseljuje velikodušne, putnike vodi, ublažuje oluju, hrani siromašne, podiže pale i pridržava one koji posrću«.

I sam je Gospodin molio. Povlačio se na samotno mjesto i nekada cijelu noć probdio u molitvi tražeći volju Očevu. On nam je uzor u ustrajnoj molitvi, a i njegova majka Marija.

HR: Jedno duže razdoblje niste bili u Somboru zbog bolesti. Kako naći smisao u bolesti i koliko ona može ispuniti čovjeka, odnosno okrenuti ga na dobro?

Bolest je povlašteno mjesto osobnog odnosa s Bogom, jer On ne daje trpjeti onima koji to ne mogu nositi, ili ne žele nositi računajući s Njim. Trpljenje i bol omogućuju nam barem malo osjetiti iskustvo Isusa iz Nazareta. Kako je On i čovjek i Bog, trpljenje i bol postaju jedinstvena prilika našega uranjanja u spasonosno otajstvo, jer iz Isusove patnje dobili smo spasenje. Bol i bolest prilika su da zastanemo u zanosu života i snaga i dopustimo da tamo gdje nedostaju naše snage, Bog nadomjesti svojom snagom. To znači kako će nam prići bliže, a kad Bog bolesnome i nemoćniku dolazi bliže, onda taj susret ima oznaku sakramentalnosti, što je vidljivi znak nevidljive milosti. Kako nam svjedoči evanđelje, Isus nije samo dopustio bolesnicima dotaknuti ga, već je njihove nevolje uzeo na se: »On slabosti naše uze i boli ponese« (Mt 8,17). Bolest, istina, čovjeka pogađa egzistencijalno najdublje, ali ako je proživimo kroz susret s Kristom, lijekom i liječnikom čovjekove duše, onda ona postaje spasonosna, povlašteno mjesto otajstvenih spoznaja. Pritom bol i patnja fizički i ne moraju nestati, ali dobivaju novi smisao, jer je i spasenje koje Krist daruje novi smisao života.

Želim naglasiti i važnost sakramenta bolesničkog pomazanja. Postoji li trenutak kada Krist dodiruje bolesnika i jača ga novim smislom života? Nema sumnje, to je sakrament bolesničkog pomazanja. On je prava i osobna svečanost susreta bolesnika, Krista i Crkve. Obrednik bolesničkog pomazanja donosi biblijski tekst iz Jakovljeve poslanice koji glasi: »Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići i ako je sagriješio, oprostit će mu se. Preporučimo, dakle, našeg brata milosti i jakosti Kristovoj, da u njemu nađe olakšanje i spasenje« (Jak 5, 14-15). Ovaj sakrament nas vraća Božjem zagrljaju koji liječi i čini hrabrim, ne za tjelesnu bol, već za njene posljedice, patnju i trpljenje. Papa Benedikt XVI. u enciklici »U nadi spašeni« piše: »Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju«.

HR: Tko može primiti bolesničko pomazanje?

Mogu ga primiti nemoćni vjernici, bolesnici koji se spremaju na teške operacije i stari, kod kojih je nemoć sve veća. Ja sam ga primio više puta. Ljepotu i snagu ovog sakramenta osobito mogu doživjeti bolesnici i nemoćni koji su svjesni kako je upravo on poput pružene Kristove ruke koja svojim dodirom liječi ne samo tijelo, već čitavog čovjeka. Zato bolesnik može biti ohrabrenje bližnjima, ako s Kristom može izdići dušu iznad tjelesne nemoći i u svojoj okolini stvoriti mogućnost da u njegovoj bolesti i drugi vide kako može biti spasonosna milost Kristova.       g