Arhiv tekstova

Finalist Roland Garrosa 1970. godine i, uz Gorana Ivaniševića, drugi Hrvat koji je igrao u završnici nekog Grand Slam turnira, Željko Franulović (1947.) je svojom osebujnom igračkom karijerom odavno upisao svoje ime na popis hrvatskih sportskih legendi. Danas, na odgovornom mjestu izvršnog direktora ATP-a za Europu, obavlja jednako važnu zadaću u svijetu profesionalnog tenisa kojemu je, konačno, posvetio i cijeli svoj život. Zbog brojnih obveza u krajnje zgusnutom poslovnom kalendaru rijetko stiže u rodnu Hrvatsku, a nedavni posjet PBZ Zagreb Indoorsu iskoristili smo za ekskluzivni intervju za naš tjednik 

 

U svojoj bogatoj igračkoj karijeri, osobito na njenim počecima, igrali ste i na našim vojvođanskim terenima. Što Vam je u tom razdoblju ostalo u najupečatljivijem sjećanju?

 

Rado se sjećam nastupa na juniorskom Kupu republika, koji se tradicionalno igrao u Novom Sadu, na kojemu sam kao junior nekoliko puta nastupio za Hrvatsku. Natjecanje je bilo uvijek izvrsno organizirano i na njemu su igrani dobri mečevi između vršnjaka, koji su predstavljali tadašnje republičke reprezentativne momčadi. U Subotici, koja ima veliku tenisku tradiciju, nažalost nikada nisam igrao...

 

Ali ste zato igrali puno puta sa Subotičaninom Nikolom Špearom...

 

U ono vrijeme smo bili izravni rivali, igrali smo puno puta jedan kontra drugog, ali smo zato skupa igrali za Davis Cup reprezentaciju.

 

U uspjesima bogatoj igračkoj karijeri ostalo je zapisano mnoštvo velikih rezultata, ipak, neki od njih zasigurno imaju veći sjaj. Koja bi tri rezultata izdvojili kao najznačajnija?

 

Na prvom mjestu je svakako finale Roland Garrosa protiv Čeha Kodeša, zatim bi to bila pobjeda na turniru u Monte Carlu i, na koncu, neki (Indianopolis, Buenos Aires, Kitzbuhl...) od 9 Gran Pri turnira, koje sam osvojio tijekom profesionalne karijere.

 

Tada nije bilo današnje ATP ljestvice, ali ipak su postojale određene ljestvice prema kojima su se rangirali ostvareni rezultati. Na kojem ste najvišem mjestu bili na nekoj od njih?

 

Prema ljestvici tadašnjeg World Tennisa, u godini kada sam igrao finale Roland Garrosa i osvajao Gran Pri turnire, bio sam rangiran na petom mjestu najboljih svjetskih igrača u konkurenciji jednog Nastasea, Smitha...

 

Nekad kao igrač, danas kao dužnosnik u jednom posve drugačijem svijetu profesionalnog tenisa, kako gledate na činjenicu da današnja igra nema toliku karizmu kakva ju je pratila u vremenima velikih šampiona poput spomenutog Nastasea, Connorsa, Borga, McEnroea i ostalih velikana »bijelog sporta«?

 

Vidite, nekada nije bilo toliko novca u svijetu tenisa, a danas je to sasvim suprotno. Gdje ima puno novca ima i puno više ozbiljnosti u pristupu. Sve je mukotrpan rad i trening, i vrlo je malo prostora za zabavljanje publike i prateće stvari oko i izvan terena. A nekada su spomenuti velikani tenisa, uz svoju nepobitnu kvalitetu dodatno nastojali i zabaviti publiku. Također, nekada je na turnirima bilo i slabijih mečeva u prvom ili drugom kolu, pa se moglo dati više oduška za određene komentare, poteze, pa i rasprave sa sucima. Danas je sve to posve drugačije, igrač mora biti maksimalno koncentriran u svakom meču.

 

Po istoj shemi, čini se kako je i nekadašnja publika bila mnogo upućenija u samu igru, dok je ova današnja, u velikoj mjeri, dio jednog velikog showa koji predstavlja vrhunski tenis.

 

Tada je bio puno uži krug teniske publike, onih pravih fanova bilo je par tisuća, a danas tijekom dva tjedna jednog Grand Slam turnira imate i do pola milijuna posjetitelja. Nekada sam točno znao kako onaj koji me je došao gledati točno zna kakav, primjerice, imam bekend spin ili slajs, i to je mnogo značilo za jednu bolju relaciju i kontakt između igrača i navijača. Opet, s druge strane, veća komercijalizacija je donijela boljitak tenisu, medijska zastupljenost doprinijela je većoj popularizaciji i masovnosti.

 

Kako gledate na razvoj moderne tehnologije, osobito vezano uz najnovije materijale od kojih se izrađuju današnji reketi?

 

Nekad je to bilo posve drugačije u tenisu koji se igrao drvenim reketima. Tada se nije moglo dogoditi da »opališ« tri asa i osvojiš gem, nego si morao vještinom pripremiti i osvajati poen za poenom. Što jednostavno znači kako je današnji tenis, sa svom modernom tehnologijom, na određeni način posve drugačiji sport od onoga koji smo mi nekada igrali i jako je teško raditi bilo kakve usporedbe. Jer, ondašnji šampioni bili bi još veći igrači s današnjim reketima.

 

Moderna je tehnologija, s druge strane, uvela instituciju klađenja na rezultate i potencijalnu sumnju na regularnost pojedinih mečeva, jer su se neki od igrača i sami kladili?

 

Nažalost, bilo je nekoliko primjera koji su ubrzo otkriveni, a igrači koji su se kladili kažnjeni su za svoj prekršaj. Generalni stav je da će svi oni, koji budu upleteni u to, biti rigorozno kažnjeni.

 

Na koncu, pokraj brojnih poslovnih obveza, stignete li još uvijek ponekad zaigrati sport kojemu ste posvetili cijeli život?

 

Uvijek nastojim pronaći barem jedan ili dva termina za tzv. društveni tenis s prijateljima, najčešće neki susret u paru, jer bez igre i dalje ne mogu.

g