Arhiv tekstova

Prije pedeset i više godina u Sonti je maltene svaka obitelj imala kućni razboj, ili po šokački rečeno – stative. Na stativama se tkalo sve od grubog, kudeljnog platna za vreće i bube, preko pamučnog i vunenog platna za odjeću, do prekrasnih ćilima, ćilimaca i torbica  s cvjetnim motivima, u pravilu ružama. Tkale su se i krpare, kojima su se prekrivali zemljani podovi u sobama. 

Vrijedne majke koje su imale kćeri tkale su njihovu opremu za udaju, koja se zvala »štafir«. U toj opremi bilo je svega što je u kući potrebno – od ručnika i kuhinjskih krpa, preko stolnjaka, prekrivača za krevet, ćilima, torbica, pa sve do ruha. Tkale su i same djevojke, ukoliko ih je majka u ranijim godinama uspjela podučiti ovom poslu. Danas su stative u Sonti raritet.

MNOGI RAZBOJI ZAVRŠILI U PEĆIMA: Razvojem potrošačkoga društva, razvojem obrtničke i industrijske proizvodnje, procvatom trgovine, kućno tkanje, poput mnogih drugih pučkih nazovimo zanata ili vještina, biva potisnuto, skoro zaboravljeno. Žene koje umiju tkati, žene koje su uspjele održati u praksi izradu gore navedenih proizvoda na stativama, rijetke su i u pravilu su starije dobi. Jedna od njih, sedamdesetšestogodišnja Ruža Kuruc, udovica, živi sama u kući i, kako kaže, dugačke zimske dane provodi u druženju sa stativama. 

»Nažalost, stative danas postoje u rijetkim kućama. Mnoge su završile u pećima, što je pravi zločin prema našoj baštini. Sjećam se vremena kad u selu nije bilo žene koja nije opremala kuću i ukućane svojim tkačkim pro-izvodima. I obilazile smo jedna drugu, u dugim zimskim večerima prela su bila svakodnevna, pa smo se na neki način i natjecale u izmišljanju i izradi što ljepših mustri. Nismo bile zavidne jedna drugoj, ali smo dobro znale koja je pravi majstor za koji dio posla. Danas je jako malo žena koje imaju stative i aktivno ih rabe. Ne znam što će biti iza nas starijih, no, mlađe baš i nisu zainteresirane za učenje ove vještine«, kaže nam baka-Ruža i demonstrira rad na stativama. 

RAD NA STATIVAMA: »Evo, vidite, ovo je vrtilo, na njega se namotaju dugi konci koji tvore osnovu za tkanje. Za svaku vrstu tkanja potrebna je druga osnova. Za čisto i za srvijan osnova je od pamučnih konaca, za vreće i bube konopljana. Dio kojim se sabija materijal u osnovu zove se bila, to je ovaj drveni okvir, u koji se stavlja brdo, to je ovaj umetak koji podsjeća na veliki češalj. Tu su još nite, navezača i koloturići koji drže nite. Ovi dijelovi sprječavaju da se konci osnove zamrse. Ovo pozadi uz moju desnu ruku je napinjača, koja regulira stupanj zategnutosti osnove, odnosno čvrstinu tkanja«, objašnjava baka-Ruža. 

   Uz objašnjenje nam pokazuje i jedan mali, drveni, ovalno izduženi dodatak. »Ovo je čunak. Prigodom tkanja proizvoda bez mustri kao što su – čisto, vreće, bube, materijal se namota na ovaj kalem, kalem se stavi u čunak, pomoću kojega ga lakše i brže provlačimo kroz konce osnove. Za proizvode s mustrama, poput ćilima, torbica i slične, čunak ne možemo rabiti, mustre dobivamo tako što raznobojne materijale između konaca osnove provlačimo prstima. Tu je potrebno puno preciznosti i oštro oko«, objašnjava nam baka-Ruža. 

   »Vidite, još nisam objasnila jedan bitan dio. Ove dvije drvene ploče dolje – lijeva i desna, pritišću se nogama. Naizmjeničnim pritiskom regulira se položaj konaca osnove u gornji i donji i na taj način se zatvara materijal koji se zbija u konačni proizvod«.  

   Ovaj oblik tkanja nikada nije bio niti na jednom popisu zanimanja, niti u jednom sustavu izobrazbe. Prenosio se sa starijih na mlađe, s koljena na koljeno. Kod starih Sonćana-Šokaca, mahom nadničara, zima je bila vrijeme za prela, vrijeme za izradu rukotvorina, koje će se u dugačkoj sezoni nadničenja istrošiti, ali i rukotvorina koje su prava umjetnička djela, koje će ostati budućim generacijama svjedočiti o bogatom duhu jednoga prohujaloga vremena. »E, nema više onih prela, ova mladost danas samo nekuda žuri. Žure oni i kad treba i kad ne treba. Mi smo imali malo i s tim smo bili zadovoljni. Danas, onaj tko ima malo, želi imati više, onaj tko ima puno, želi imati još više. A i ta televizija, postali smo joj robovi. Te serije, ta politika, skroz su obuzele naše umove. Svatko misli kako je najpametniji, kako može voditi državu. Kad bih slučajno imala moći, vratila bih naša prela, naše pisme i naš, u odnosu na današnji, sirotinjski, ali ipak bezbrižniji način života. Vratila bih ženama u ruke naše stative, naše prelje, naše igle i tako bih doprinijela da sva ova današnja nervoza nestane«, kaže na koncu baka-Ruža. Samo bih dodao, vratila bi nam i bogatstvo duha, vratila bi nam ravnotežu koju su najozbiljnije narušile mnoge tečevine suvremene civilizacije.                                 g