Arhiv tekstova

Svake godine me ponovno duboko dotakne liturgija ponedjeljka nakon Gluhe nedjelje. Toga dana se u liturgiji Katoličke crkve čita izvještaj iz knjige proroka Danijela i jedan odlomak iz Ivanova evanđelja. Radi se o dvije teške životne drame. O sudbini dviju žena. Jedna je nevina, a optužena za preljub, a druga je grešnica i uhvaćena u preljubu. I nad jednom i nad drugom izrečen je sud. U prvom slučaju, kod proroka Danijela radi se o udanoj ženi koja je i ugledna i bogata i lijepa. Jer je njihova kuća časna, u toj kući su zaposlena dva starca kao dva suca. 

Naime, po starom biblijskom običaju, sijedoj se glavi i dvojici staraca beskompromisno vjeruje. Radi toga je gradić izabrao dva »časna« starca da u toj kući vrše sudsku službu, jer su i sijede glave i časne prošlosti. Međutim, čovjek može ostarjeti u godinama, može steći ugled »sijede glave«, a da mu srce ostane pokvareno, zarobljeno i zlobno. Nije bez razloga nastala poslovica »Opasno je kada se stari panj zapali«. Njihova dob i čast nije bila dovoljni razlog da drže pod kontrolom i svoju nisku pohotu – strast. 

KAMENOVANJE: Kada Suzanu nisu uspjeli iskoristiti za sebe, oni su inscenirali sudski postupak i »dokazali« da je uhvaćena u preljubu. Nasuprot tome, Suzana je vrlo jasno izabrala časnu smrt negoli grješni čin. Ostao je Bog jedini svjedok da ona nije kriva i stoga se je povjerila samo Bogu. Na to njeno beskompromisno povjerenje prema Bogu reagirao je jedan mladić – Danijel – u komu je Bog probudio savjest i duh, te je uzviknuo: »Ja nisam kriv u krvi ove pravednice!« Dakle, jedini nije pristao na uobičajenu kaznu za preljubnice: kamenovanje. Na ponovljenom sudskom procesu mladić je uspio dokazati starcima na temelju njihovih lažnih izjava njihovu krivicu. Smrtna kazna je izvršena nad onima koji su zlorabili svoj položaj – sudski – obeščastili svoju starost i ponizili dostojanstvo čovjeka. Zadesila ih je pravedna smrt. Ovom događaju iz Staroga Zavjeta je suprotstavljena jedna druga žena. Ona je grešnica. Uhvaćena je u preljubu i dovedena Isusu da i on nad njom izreče osudu. Izrekao je. Dao je pravo da je mogu kamenovati i tako zaštititi bračni moral koji je u ono vrijeme bio visoko cijenjen. No, na iznenađenje svih, Isus je postavio samo jedan uvjet: »Neka na nju baci prvi kamen onaj koji je među vama bez grijeha...« Svi su imali kamenje u rukama. Isus se sagnuo i prstom pisao po prašini. Pisao je njihove grijehe. Kako je koji prepoznao sebe, napustio je sudište, ostavio je kamen i otišao kući. 

MJERA: Ostao je Isus sam suočen sa ženom koja je osjećala da stoji pred pravednim sucem koji ima pravo i osuditi i usmrtiti. Međutim, on nije tako postupio nego joj je dao na znanje da je krivo činila, ali da ima šansu. Idi, ali ne griješi više. To je bila rečenica i suda i spasa. Benedikt XVI. kada razmišlja u svojoj enciklici »Nadom spašeni«, onda spominje tu činjenicu da ćemo se jednom susresti pojedinačno »oči u oči« sa Isusom. Neće nam trebati nikakvi tužitelji, a neće pomoći ni obrana. Stajat ćemo pred golom činjenicom svoga, možda promašenog života. Ostat će nam pogled stidljivo podignut prema njemu, kad se nađemo goli od svojih djela. Hoće li nam tada pomoći pokajanje? Naći ćemo se pred sucem kojemu se ništa ne da sakriti. Tada će taj Sudac imati samo jednu konstataciju i jedno pitanje. Jesi li sudio druge? »Jer kojom mjerom mjerite vi drugima, i vama će se mjeriti... ne sudite i nećete biti suđeni, ne osuđujte i nećete biti osuđeni...« Što na to reći? Ovih dana ulazimo u Veliki tjedan, kada se pred našim očima jednako tako proživljava događaj jednoga suđenja gdje se u nedjelju klicalo »Hosana«, a već u petak »Raspni, raspni...« Tako se dogodio najnepravedniji sud. Sud čovjeka koji sudi Boga. 

OČI U OČI S JEDNIM SUCEM: Vraćamo se našoj svakidašnjoj stvarnosti. Ovaj puta ne samo vjerničkoj, nego i društvenoj. Našoj. Je li i jedan član naše zajednice otišao ili da je maknut bez suda? Redovito krivoga. Podvale, ogovori, klevete, sumnjičenja... Kako mislimo spasiti sebe, a napose svoj narod kada je svatko koji je nešto radio morao otići optužen? Sada još uvijek traje suđenje. Kada umru, bit će velike pohvale i nadgrobni govori. Čemu ta gluma? U životu ga pokapamo, da bi ga u smrti hvalili. Sjetimo se ovih događaja iz Biblije. I konačno, sjetimo se i kao pojedinac i kao narod da ćemo jednoga dana morati stati oči u oči sa jedinim Sucem. Tada nas sudi pravda. Pravda Božja je jedina pravda. Na zemlji je nema, niti može biti pravde. Tko mašta o konačnoj pravdi na zemlji, ne poznaje ni povijest, ni čovjeka. Stoga kršćanstvo navješćuje nadu spasenja, jer je radi te pravde sam Bog postao čovjekom i svu ljudsku nepravednost uzeo na sebe. 

Odgovor na svu našu nepravdu Bog je uputio u raspetom Kristu. Na svom tijelu iznio je naše grijehe i pomirio nebo i zemlju. Stoga je imao potpuno pravo uspostaviti potpuno novi poredak pravednosti čiji je temelj ljubav. Imao je pravo postaviti barem neke uvjete svoje pravednosti: ne sudite i nećete biti suđeni, ne osuđujte i nećete biti osuđeni. To načelo i taj zahtjev okreće Božansku pravednost prema milosrđu. Taj Sudac pred kojim nam se je pojaviti je i Spasitelj. U njemu se susreće pravednost i milosrđe. Ako ne nađemo vrata milosrđa, satrt će nas stvarnost pravednosti. Zašto onda postupamo u ovom životu tako često po »svojoj pravednosti«? Osuđujući, sudeći »uklanjajući« svakog onog koji ne misli kao ja ili ne spada u grupu koja je moja? O, čovječe, nema spasa ni u Božjoj pravednosti ako ne progovori milosrđe. Nema spasa ni u ljudskim odnosima ako ne progovori milosrđe. Zakon kršćanstva je ljubav i milosrđe. A gdje je istina? Istina je u tome što treba baciti prvi kamen onaj koji je među nama bez grijeha. Istina je jedna. Ona je Božanska, ona se brani sama sobom, jer je dovoljno jaka. Ali je previše kamenja, te smo puno puta bacili prvi kamen.

g