Arhiv tekstova

Boris Perić svojim je najnovijim romanom ponovno privukao pozornosti poznavatelja književnosti. Riječ je o autoru rođenom u Varaždinu 1966., koji je diplomirao germanistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavio se književnošću, prevođenjem i novinarstvom, a prozna djela objavljivao u hrvatskom i inozemnom tisku. U njegovoj biografiji još stoji da je zaposlen kao savjetnik za medije u Kontaktnom uredu grada Beča u Zagrebu, ali je za pretpostaviti kako je svaka sličnost s uredima iz njegova najnovijeg literarnog uratka slučajna. 

U 2006. godini podosta se govorilo o njegovu romanu »Vampir«, promišljalo i preporučivalo kao obvezno štivo, a samo godinu dana kasnije Perić nam nudi nove poticaje za čitanje. Na tragu prošlogodišnjeg djela, uspješnice koju su jednako dobro prihvatili i književni sladokusci i usputni čitači, i u novom romanu Perić ostaje vjeran sebi i poetici koju je naznačio u »Vampiru«. Roman »D’Annunziev kod«  tako je svojevrsni nastavak »Vampira« koji će jednako zaintrigirati one koji su ih pročitali, kao i one što su za »Vampire« saznali tek iz medija.

PISAC I PUSTOLOV:  Ovog puta glavni je predmet Perićeva interesa Gabriele D Anunzzio, veliki talijanski pisac i pustolov koji je »1919. zgranuo svijet okupiravši s legijom militantnih dobrovoljaca Rijeku i za kojeg biografi dan-danas nisu sasvim sigurni bi li ga svrstali u fašiste ili anarhiste, Spartance ili dendije, usamljene estete ili umišljene egomane.« Takva ličnost koja je vjerovala u čudesnu snagu brojeva, posebice broja jedanaest, ušetat će u život Perićeva junaka i pretvoriti ga u magični svijet neobičnih znakova. 

»Tako je jedanaesti rujna, drag njegovu praznovjerju, odabrao kao datum sudbonosne odluke da se već sutradan upusti u svoje, za nekog trijumfalno, za nekog zločinačko osvajanje grada na Rječini, na čije će me obale plima života izbaciti tek mnogo desetljeća kasnije.« Tim  riječima Perićev junak objašnjava svoj dolazak u Rijeku, grad u kojem egzistiraju paralelni svjetovi, prepuni intrigantnih priča i detalja. Iz dobro poznate čahure vlastita života, Perićeva će antijunaka neka neobjašnjiva sila povesti na put bremenit znakovima i postaviti pred njega zadatak povezivanja i otkrivanja koda kojeg pisac naziva  D’Annunzievim.

DVA VREMENA:  U romanu se tako isprepliću dva vremena, prošlost i sadašnjost. Perić u njemu oživljava grad u godinama nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme okupacije Rijeke i drugih dijelova Kvarnera, i suvremene trenutke u kojima si put do spoznaje krči jedinka izgubljena u šumi znakova i nemuštih zahtjeva svakodnevice. Da je ovaj roman nastavak »Vampira« slažu se mnogi, prepoznajući vampirizam u »D’Anunzievu kodu« kao najbitniji pokretač u složenoj strukturi djela. Uranjanje u zgusnuto tkivo teksta obećava mogućnost susreta sa zamršenim pričama, realnim preslikama suvremenog svijeta i detaljima koji pripadaju nekoj drugoj stvarnosti. Ukratko, čitati »D’Annunziev« kod znači upoznati vampirizam na psihološkom planu i susresti se s atributima koje je kritika označila kao »vampirizam, sadizam i dekadenciju.«

U ovom nam se romanu pruža mogućnost i da Gabrela D’Annunzia upoznamo  u drugom svjetlu. Pored povijesnih zbivanja i psiholoških proživljavanja, ovaj roman dobrim je dijelom i promišljanje o putovima umjetničkog djelovanja. Jer, veliki poticaj za svoja putovanja glavni lik, baš kao i sam autor, pronaći će u književnim djelima talijanskog pjesnika kojeg ne treba promatrati samo kao čudaka što balansira između fašizma i anarhizma, već i kao značajnog književnika.

PUT VAMPIRA: Jedan od likova u romanu, »znanac iz Zagreba«, često će se zateći na putu suvremenih vampira Rijeke i Beča upravo po tom poslu, istražujući D’Annunziev književni rad kako bi o njemu napisao roman. Veza između suvremenosti i trajnog vampirizma postaje upravo u tom segmentu neupitna. Kao sigurna potvrda za to navode se stihovi jednog drugog hrvatskog pjesnika: »Pozlata od trpke laži: Europa! Tisuću godina sneni obilazimo tvoju ponoć, omamljeni pijeskom dalekih snohvatica, dok nam izbadaš oči otrovnim bodežom od zmijskih jezika.«

Povezujući možda upravo ovom rečenicom prošlost i sadašnjost, snove i stvarnost, intimne i opće prostore, pisac nam ukazuje moguće kriterije za konačnu prosudbu djela. Ako smo prihvatili Perićevu poetiku, pitanje kojim zaključuje stranice ovog nesvakidašnjeg djela tada neće biti uzaludno. »Čekajte malo, a kome ja sve ovo zapravo pričam?«, pitanje je koje se možda ipak neće odnositi na čitatelje »D’Annunzieva koda«.                g