Arhiv tekstova

Neuobičajeno je toplo za ovo doba godine. No, meteorolozi su za poslije podne najavili kišu i zahlađenje. U oblacima odlazi veljača. Ipak, krećemo. Nadamo se da ćemo imati dovoljno svjetla kako nam fotografije ne bi bile sive i sumorne. Prolazimo kroz dobro znana nam mjesta: Mala Bosna, Bajmok, Lemeš… Razgledamo okoliš. Raspuzala se ravnica. Odmrznute oranice se nude, traže, daju. Žito zelenilom najavljuje skori dolazak proljeća. U ugodnoj priči vrijeme brzo prolazi. Prolazimo kroz Sombor i Kolut. Nadomak smo našeg cilja – Bačkog Brega, sela na početku ili kraju Vojvodine, nadomak Europske Unije, tik uz mađarsku granicu.

Ne mogu si objasniti kako se to u ravnici događa, ali odjednom u daljini ugledamo crkvu sv. Mihovila. Izdigla se, nadvisila nad poljima, niskim ušorenim kućama, nad ljudima. Kao da su joj u okrilju, kao da ih štiti, čuva. A selo crkvu ima još od 1740. Izgrađena je, ta prva, od pletera i oblijepljena blatom. Stanovnika je sada oko 1400 od kojih su više od polovice Šokci, potomci Hrvata doseljenika iz Klisa pokraj Splita. Prijetile su stanovništvu mnoge pohare, kolera 1708., kuga 1737. ali opstali su; ostali su, pričaju nam naši domaćini Irena i Marin Tucakov.

Okrijepili smo se izvrsnim domaćim kulenom. Nude nas i vinom. Tražimo vodu, rano je za vino. Voda im nije dobra za piti, kažu. Potom, u obilasku sela naša domaćica govori da nećemo stići i u Monoštor kako smo planirali. Ovdje ima toliko toga za vidjeti. Ne vjerujem joj.

Selo se sastoji od nekoliko dijelova: Čepin, Zemun, Čokot, Salaši i Tolin sokak. Na uglu  Tolinog sokaka je rodna kuća Ante Jakšića znamenitog hrvatskog književnika, pjesnika, pripovjedača i romanopisca koji je živio u dvadesetom stoljeću. Jakšić je jedan od najvećih krćanskih pjesnika u Hrvata. Prazna je kuća. Trošna je. Trebalo bi je obnovit, zaštitit, sačuvat. Prijateljevao je Jakšić i s  Mikom Ivoševim Kuzmom poznatm bereškim violinistom, kome mještani u čast organiziraju festival tambure »Mikini dani«. Podigli su Berežani Miki na ljetnoj pozornici kip ali ga je netko srušio.  Podignut će novi, sigurni su. Ima selo osnovnu školu u kojoj je oko 120 đaka, ali zasad nema odjela na hrvatskom, Vatrogasno društvo utemeljeno je 1912., nogometni klub se natječe u Međuopćinskoj ligi, a s ponosom nosi ime »Dinamo«. U selu djeluje i šahovski klub, koji vodi poznati FIDE majstor Josip Dekić. Lovci i ribolovci se okupljaju u Lovačkoj kući, kod Gareta. Šokci se okupljaju i rade u nekoliko odjela HKPD »Silvije Strahimir Kranjčević«, osnovanom 1927.  

U selu nema tvornice. Stanovništvo se bavi poljoprivredom, od koje u posljednjih dvadesetak godina teško živjelo. Odlaze raditi u druga mjesta. Nekad su bili poznati po uzgoju sirka, a gajili su ga toliko da tvrde kako je metla Bereg održala. 

Na kraju sela, na brijegu, na pijesku nalazi se groblje i kapela sv. Ane. Diče se seljani marom koji pokazuju za svoje pokojne. I doista s pravom, jer groblje je uređeno a na grobovima ima puno cvijeća. U kutu groblja primjećujem procvali jacint, a kukurek narastao, nabubrio. Sad će i on. A i proljeće će.

Na rubu sela iz Mađarske atarom na istoku protječe rijeka Plazović koju ovdje zovu Kiđoš, a na zapadu je oaza mira, tišine i ljepote – Bajski kanal.

Vrijeme odmiče. Žurimo. Domaćini nas odvraćaju od polaska. Odlazimo put Monoštora.  Vlč. Vilov nam pokazuje crkvu sv. Petra i Pavla. Naoblačilo se. Tmurno je. Nedovoljno je svjetla. Ni  raskoš uključenih svjetiljaka ne pomaže. Nestaje struje. Tutnji. Je li moguće da…? Da, moguće je. Grmi. Pljusak. Oluja bijesom lomi grane drveća. Ampa je. Skrili smo se u hodniku pokraj sakristije. U šutnji čekamo. Stat će. Bili su Tucakovi u pravu –  nije trebalo žuriti.