Arhiv tekstova

Novi Sad, baš kao i svaki grad na svijetu, ima svoju dugu i lijepu prošlost, po koji put protkanu žalosnim i tužnim događajima, piše Triva Militar, autor monografije pod nazivom Novi Sad, koja mi je došla pod ruku za nedavnog posjeta Novom Sadu i Gradskoj knjižnici, čiji se ravnatelj Dragan Kojić, potpisuje kao izdavač »Sabrane poezije« Stanislava Prepreka, divne knjižice, koja na 335 stranica donosi 336 pjesama ovog poznatog srijemskog i hrvatskog pjesnika, pisca, skladatelja, glazbenika, orguljaša i prevoditelja, malo poznatog hrvatskoj javnosti. Knjigu »Pred tminama« priredio je Ivica Balenović, predgovor potpisuje Draško Ređep, pogovor Đuro Rajković, a tiskao ju je Alfagraf iz Petrovaradina.

No, vraćamo se Novom Sadu, lijepom i pitkom štivu gospodina Trive, koji polazi od povijesnih činjenica ali ne inzistira na povijesnom karakteru, dapače, namjenjuje ga širem čitateljstvu, poglavito mladeži, kako bi spoznali ponešto o ovom lijepom gradu, kojemu i samo ime govori da ne datira od davnina. Naselje je poniklo na Petrovaradinskom šancu, na lijevoj obali Dunava i vrlo brzo razvilo se u trgovačku varoš, koja ukazom Marije Terezije od 1. veljače 1748. biva proglašena slobodnim kraljevskim gradom s brojnim privilegijima. Ubrzano raste i razvija se u gospodarsko, kulturno i političko središte regije, koje će, gle opet 48. ali ovaj puta 1848. igrati vodeću ulogu u narodnom pokretu i vrlo teško stradati, ali će poput Feniksa izniknuti iz pepela i veoma brzo izrastati i postati središte i srce Vojvodine.

EUROPSKI GRAD:Iz perspektive provincijskog novinara, Novi Sad mi se činio najljepšim gradom na svijetu. Možda zbog svojega položaja i ljepote, možda zbog svoje multijezičnosti i multikulturalnosti, možda zbog svojih secesijskih pročelja i lijepih parkova ili širokog ljudskog srca, a možda i zbog svega toga zajedno, i na upit, gdje bih proveo ostatak života, odgovor je uvijek bio, u Novom Sadu. 

Neoplanta, Ujvidék, Neusatz ili po domaćem, Novi Sad, oduvijek je bio europski grad, a danas imam dojam kako je to i ostao, mada mu pomalo kidaju ponešto od prepoznatljive duše, no moram vam reći, snimajući vedute po Dunavskom parku, s krova Banovine pozdravljala me razvijena europska zastava s prepoznatljivim zvjezdicama na plavom polju, lepršajući na povjetarcu koji obilježava posljednje zimske dane. Proljeće je na pragu. 

Dogovarajući seriju reportaža iz Srijema, započeo sam s Petrovaradinom, no morao sam prijeći Dunav i posjetiti Novi Sad, jer za oko mi je zapeo podatak da u tom lijepom gradu živi gotovo deset tisuća Hrvata, a prema posljednjem popisu iz 2002. godine u Vojvodini ih ima 56.546, pa me je zanimalo kako ovdje žive Hrvati.

POLITIKA: »Ne mogu Hrvati u Novom Sadu i Vojvodini živjeti dobro ako Srbima u Vojvodini nije dobro, rezolutan je Nenad Čanak, čelnik Lige socijaldemokrata Vojvodine. Ako Srbi kao većinski narod nisu u Vojvodini svoji na svome, zamislite kako će tek biti Hrvatima i ostalim manjinskim zajednicama«. Dok smo vodili razgovor još se nije znalo je li pala Vlada, no Čanak tu mogućnost nije isključio. »Nas u svibnju čekaju pokrajinski i lokalni izbori, ali nemojmo se zavaravati, to je čista kozmetika. Bez referenduma o pridruženju EU i bez ustavnih promjena, nama u Vojvodini vezane su ruke. Ta našem je narodu dosta laži i licemjerja i podvaljivanja kako je za nas dobro da nas vrate u neostaljinističku Rusiju Vladimira Putina. Ne, nisam oštar, već jednostavno ne znam kako ocijeniti nekoga tko na parlamentarnim izborima dobije dvotrećinsku većinu. Tu vrstu izbornih rezultata demokratski svijet ne poznaje. Ali, naša vojvođanska svijest, a to je demokratska i proeuropska svijest, mora doći na svoje i našem je narodu dosta Koštuničine politike koja istinu skriva oblacima tamjana, a razlikuje se od Miloševićeve samo po tomu jer je istinu skrivao oblacima suzavca«. Nagovijestio je i promjene na vrhu, ali ne kao do sada, u rukavicama, da ne bude pobjednika ni pobijeđenih. »To je jednostavno nemoguće i Srbija se s tim mora suočiti. A i međunarodna zajednica. Jer u Bosni se išlo tim principom, pa smo dobili podjelu Bosne, jer što je drugo Bosna s dva entiteta. Srbija mora imati pobjednika, Srbija mora imati pobijeđene, a takav rasplet slijedi. Ne možete dezavuirati međunarodnu zajednicu i postavljati uvjete – u EU da, ali s Kosovom. Pa hoće li Europa u Srbiju ili Srbija u Europu«?

Glede hrvatskoga priznanja Kosova, Čanak je i tu realan. »To je samo pitanje dana, a Srbija će reagirati kako reagira. Svakako će predsjednik Tadić uputiti Hrvatskoj oštru notu, ali neće tražiti da odu diplomati, jer ni Koštunica nije smio tražiti da odu diplomati Amerike i Slovenije. Ali je smio nešto drugo, organizirati paljenje i demoliranje, jer kako drukčije nazvati činjenicu da policije nema dva sata pred objektima koje je dužna štititi«.

TRAGOM HRVATA: Tragajući za Hrvatima u Novom Sadu, bilo je logično otići u novosadsku katedralu, kako puk i vjernici vole zvati župnu crkvu Imena Marijinog u samom središtu Novog Sada. Preč. Janoš Striković puno je godina u Novom sadu, a i u spomenutoj župi, pa smo započeli razgovor. »Narod ovu crkvu voli zvati katedralom, ali moramo pojasniti, naziv katedra, katedrala, označava crkvu u kojoj stoluje biskup, a to ovdje nije slučaj, i vjerojatno je uvjetovano položajem i veličinom. U ovoj župi sam punih 17 godina, a u Novom Sadu ukupno 33 godine, s tim što sam 16 godina bio u župi na Telepu. Vi govorite o desetak tisuća Hrvata, a je ne znam ima li ih 6 ili nešto više, a ovoj župi gravitira oko 3 tisuće Hrvata. Ni Mađara više nema kao nekad, a Nijemaca već odavno nema. Pitali ste ma za brojke, kroz sakramente, što da Vam kažem. Kada sam došao, 1991. imao sam 87 krštenja i 180 ukopa, a prošle godine, dakle 17 godina poslije, 25 krštenja, više od dvije trećine manje, i 166 ukopa, što je gotovo ostalo na onoj razini. Sakrament ženidbe, odnosno vjenčanja, možda i nije pouzdan indikator, jer mladi danas ulaze u tzv. građanski brak, a puno ih živi i u neregistriranoj zajednici pod izlikom, ako možemo skupa – možemo, lako ćemo se vjenčati. Unatoč tome imamo 15 vjenčanja godišnje«. 

INFORMIRANJE: Koliko je Hrvata u društvenom, političkom i gospodarskom životu Novoga Sada za mene je ostala nepoznanica, jer dok jedni tvrde kako ih ne zanima tko je koje nacionalnosti, drugi pak kažu kako tu i nije toliko problem poštovati principe pozitivne diskriminacije, jer ponuda stoji, ali Hrvati nemaju dostatno kvalitetnoga kadra. Negdje sam čak ostao uskraćen za odgovor, jer otkuda baš ja trebam o tomu govoriti. Od demokratskih promjena u Srbiji i formiranja nacionalnih vijeća, prošlo je gotovo 5 godina i Hrvati polako grade tu svoju krovnu instituciju, koja skrbi o obrazovanju, kulturi, informiranju i uporabi hrvatskoga jezika. 

Iskustva još nisu tako bogata, ali su dragocjena, kaže Dragan Jurakić, čovjek zadužen za informiranje na hrvatskom jeziku na RTV Vojvodine. »Ne možemo reći da u informiranju na hrvatskom jeziku nije bilo pomaka, dapače, no moglo bi i više, posebice kada je riječ o programima radija i televizije. Primjerice, mađarska manjina ima mjesečno 3 tisuće minuta TV-programa a Hrvati 60 minuta, što je 50 puta više, pa čak i Slovaci, kojih je u Vojvodini isto koliko i Hrvata, imaju 30 puta više programa od nas, pa čak i Ukrajinci i Makedonci, koji su brojem puno manji od nas. To ne znači da mi kanimo osporiti dostignuta prava drugih manjinskih zajednica, Bože oslobodi, već samo zagovaramo da i nama bude dostupan isti ili približno isti stupanj tih prava«. Sve su to činjenice, o svemu je nedavno raspravljalo i Hrvatsko nacionalno vijeće, i za očekivati je da se minutaža na TV poboljša, a niti radijski program ne zadovoljava, jer osim programa na hrvatskom jeziku na Radio Subotici i u posljednje vrijeme na Radio Baču, hrvatskoga jezika nema na radiju u Vojvodini.

KULTURA: Otimaju se novosadski Hrvati za svaki segment, pa je nedavno osnovano i Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Stanislav Preprek«, a kako funkcioniraju pitam Marijana Sabljaka, člana Upravnog odbora, koji je i vjeroučitelj i druži se s mladeži u srednjim školama. »Postojimo, evo, već drugu godinu, no srećemo se s poteškoćama na svakom koraku, od sredstava, koja nisu dostatna, do prostora, kojega nemamo, pa do straha u naših ljudi koji se ne žele javno deklarirati. Ali idemo dalje, pomažu nam pokrajinske institucije, pomaže nam i HNV, no najmanje je pomoći od Grada. Okupili smo 80 – 100 članova, djelujemo u nekoliko sekcija, dramskoj, tamburaškoj i recitatorskoj, a najuspješniji nam je Književni krug. Nemamo prostor, nemamo faks, kompjutor, čak niti telefon, a kako funkcionirati bez toga«. 

Puno je Srijemaca u Novom Sadu, a meni je pošlo za rukom pronaći moju Gibarčanku Zlaticu Nikačević, nadimkom Zlatu Lekičevu, zauzetu posljednjih dana peticijom, kojom je animirala novosadske i srijemske Hrvate, i ne samo njih, već i sve ljude dobre volje koji znaju Gibarac i Gibarčane, a glede promjena naziva srijemskih mjesta Gibarac i Kukujevci, koju je poslala na adrese Izvršnog vijeća Vojvodine i Vlade Republike Srbije. »Pokrenula sam akciju u četiri pravca, u Novom Sadu, Gibarcu, Šidu i Srijemskoj Mitrovici i prikupila 406 potpisa, protiv promjene imena bili su ne samo Gibarčani već i mnogi ljudi iz Šida i Mitrovice i mnogi Srijemci u Novom Sadu, a peticiju sam argumentirala povijesnim činjenicama«. Dobila je obećanje da do promjena neće doći, a pohvalila se i obiteljskim albumom, gdje su fotke starije kćeri, koja je svatove u Novom Sadu organizirala na tradicijski gibarački način, s ubrusima. »Moja mama Amalija bila je presretna, a i otac Imra bio bi također, što je to mogao doživjeti«, kaže Zlatica.

Obje su kćeri rođene Novosađanke, ali sebe doživljavaju 50 posto Gibarčankama, uživaju u toj gibaračkoj baštini, a još kao djeca slikale su se u »vezenkama«. I dok mama voli otići na skup Gibarčana u povodu blagdana Svetoga Vinka u Osijeku, one radije odlaze na Exit, slušaju rok i ne silaze s interneta, a to je samo još jedna potvrda proeuropske orijentacije Novoga Sada i Vojvodine općenito.

Slavko  Žebić