Arhiv tekstova

Ovčarstvo je, kao grana stočarstva, oduvijek bilo zastupljeno na pašnjacima brdsko-planinskih predjela, ali ga nije manjkalo niti u ravnici. Ovca je izraziti biljojed, koji iskorištava slabovrijednu i bezvrijednu kabastu hranu i razne tvorničke otpatke, te ih praktički pretvara u vrlo vrijedne namirnice: mlijeko, meso, vrhnje i sir, te sirovine za tekstilnu industriju – kožu, krzno, vunu, a iznimno je uporabljivo i kvalitetno ovčje stajsko gnojivo.

Ovako bi, otprilike, izgledao najsažetiji školski odgovor na pitanje – što je ovčarstvo. I tako bi uistinu i bilo, da škola nije jedno, a život nešto sasvim drugo. Primjer obitelji Cvijin sa salaša na Gabriću, pokraj Bikova, 20-ak kilometara od Subotice, na krajnjem istoku bunjevštine, rječito potvrđuje raskorak između lijepe teorije i malo drugačije prakse.

POSAO IZ NUŽDE: »Ovčarstvom se profesionalno bavimo od 1996. godine«, priča glava obitelji Ivan Cvijin, dok dva pulina trčkaraju oko njega i čekaju zapovijed. »Do tada sam radio u Agrokombinatu tu na Gabriću i moram priznati, nisam baš volio ovce. Dogodilo se tada da smo kupili šilježe za Uskrs, ali se ispostavilo da je ovca bila skotna, pa je nismo zaklali i dobili smo janje. Onda sam ih pokušao prodati, ali ih nitko nije htio kupiti. Iduće godine se ovca opet ojanjila. Tada se desilo da je suprugin otac poginuo u prometnoj nesreći, a imao je 5-6 ovaca, pa smo ih mi preuzeli. Onda je Agrokombinat zahvatila kriza, posao je postao ugrožen, plaće nikakve, pa smo odlučili kupiti još nekoliko ovaca i započeti nešto. Uz to, naši su prijatelji Ivica Gurinović i Ratko Bojić također dovezli svoje ovce ovdje kod nas na salaš, kako bismo ih skupa othranjivali. Tako je počelo. Sada imamo oko 100 grla i to otprilike pola-pola, odnosno onoliko janjaca koliko i ovaca, a smatra se da je upravo taj omjer najbolji.«

Iako je naporan rad oko ovaca svakidašnji, prodaja je uglavnom sezonska – najčešće za vjerske blagdane, a rjeđe za rođendane, slave i druga pojedinačna slavlja. 

»Bilo bi nam puno lakše, kada bi postojao neki organizirani otkup, pa da znamo kako ćemo prodati sve što proizvedemo, tada bismo se možda i ohrabrili i proizvodili više, a ne ovako – da čekamo kad će se netko roditi ili umrijeti«, kaže Ivanova supruga Verica. Ivan dodaje, kako bi oni bili veoma zadovoljni i »dobro živjeli« kada bi imali 200 grla, dvostruko više nego sad. Ali, problem je, kaže, prodaja.

»Subotički narod, nažalost, nema tradiciju trošenja ovčjeg mesa«, kaže Ivan Cvijin. »Ali da vi znate kako je ovčje meso dobro, kad se skuha gulaš u kotlu – ma od toga nema boljeg. Sad dolazi Uskrs i očekujem da ćemo prodati oko 25 janjaca. Ako znamo da je 25 janjaca četvrtina našeg stada, a jedno janje staje oko 50 eura, onda je lako izračunati godišnju zaradu. Nije to biznis, ali danas ništa u poljoprivredi nije biznis.«

KORIST OD MESA I MLIJEKA, VUNA I KOŽA ZA BACANJE: U ovčarstvu se posljednjih godina isplativost svela samo na prodaju mesa, odnosno janjaca, te nešto malo na mlijeko i mliječne proizvode. Veliki dio nekadašnjeg biznisa u ovoj grani stočarstva – proizvodnja vune i kože – gotovo je izumro. Globalni prelazak na sintetičku proizvodnju odjeće, a osobito veliki val uvoza jeftine odjeće iz Kine, proizvodnju je vune i kože doveo na nultu točku.

»Sjećam se kako je moj pokojni stric u svoje vrijeme kupovao ovce samo radi kože, a eto, ja više nemam gdje bacati vunu i kožu«, kaže Ivan Cvijin. »Ima tu, u Trešnjevcu, otkupna postaja za vunu, ali plaćaju 20 dinara po kilogramu. Pa vi vidite – nekad si mogao, kad ošišaš 100 ovaca, za prodanu vunu kupiti 30 ovaca, a sad jedva možeš jednu. Takva su vremena, što ćemo.« 

Naravno, sintetička se odjeća, osobito kineska, ne može usporediti s prirodnom, kožnom i vunenom, jer »kad izađeš u polje, na ovu hladnoću i vjetar, ništa ti nije ako imaš vuneni džemper i gunj«. Ipak, vuna i koža svejedno nemaju prođu.

DRŽAVA NE POMAŽE: Cvijinovi sve rade sami, bez čobana koji bi čuvao ovce, jer u ovim našim ravničarskim predjelima, kažu, problem je naći čobanina. 

»Malo ih ima pa ih drugi pootimaju, a budući da su to beskućnici, oni su praktički članovi obitelji, u potpunosti ih treba materijalno izdržavati, od prehrane do smještaja, i treba to i istrpjeti«, iskreno će Ivan Cvijin. »Da ne govorim o tome kako su u posljednje vrijeme već tri stada u ovim našim krajevima nestala skupa s čobanima.«

Cvijinovi su jedini od većih odgajivača ovaca u bikovačkom kraju. Njihove su ovce, kao i u drugih, uglavnom miješane rase, pri čemu je najzastupljenija rasa ile de france, koja je, kažu, najbolja i za meso i za mlijeko. Janjad ove rase daju i do 60 posto mesa i nisu zahtjevna kao ovce nekih drugih rasa. 

A pomaže li država?

»Ma kakvi«, kategorična je Verica Cvijin. »Pomagali bi oni uzgoj autohtonih rasa, kao što je, recimo, čokanska cigaja, ali teško je do toga doći. 

»Najveći mi je problem, čini mi se, kako vratiti volju za radom«, kaže Ivan Cvijin. »Kad vidite kako oko vas ništa ne ide, onda je normalno da nemate volju za poslom, onda sam posao ide od danas do sutra. Teška nas je nesreća zadesila s ovim našim vlastima, svi gledaju samo sebe, nitko ne gleda običnog čovjeka. Kada bismo se mi, odgajivači ovaca, udružili, sigurno bismo bili uspješniji. Na Zapadu postoji zanimanje za ovdašnje odgajivače ovaca, ali što raditi kad nismo u stanju niti udružiti se. Bilo je nekoliko pokušaja, ali badava, ne ide. Pouzdano znam kako bi nam veliki otkupljivači iz Europe mogli i željeli pomoći, i to u priplodnom materijalu, opremi, prijenosu novih tehnologija i, što je najvažnije, otkupu, ali, eto, nismo se uspjeli udružiti, a zasebno smo premali.«

g