Arhiv tekstova

Marko Tucakov je diplomirao biologiju u Novom Sadu 2004. godine. Trideset mu je godina. Novi Sad je odavno postao grad u kome mu je veoma ugodno živjeti i u kome se lijepo osjeća, prije svega zahvaljujući toplini s kojom je tamo primljen još od početka studija. Kasnije, i kroz povezanost s brojnim kolegama, kroz rad u Društvu za zaštitu i proučavanje ptica Vojvodine i drugim nevladinim organizacijama i kroz mnoge projekte u kojima je sudjelovao. Bavi se istraživanjima ptica, odnosno znanošću koja se u okviru biologije zove ornitologija. Tajnik je Društva za zaštitu i proučavanje ptica Vojvodine, čije projekte vodi. S njegove strane, to je veliki izazov, jer je očevidno kako zaštita ptica ne može biti vođena samo od strane državnih tijela. Oni rade svoj posao, ali, kako smatra naš sugovornik, to je nedovoljno s obzirom na veliki broj problema koji se susreće u zaštiti ptica. 

 

Zaštitom i istraživanjem ptica bavite se već petnaestak godina. Zašto Vas ta oblast toliko privlači i koje Vas grane unutar ornitologije osobito zanimaju?

Prije svega, ptice su sastavni dio svakog ekosustava u prirodi i nezamjenjiv dio naših života. One nas okružuju: gdje god pogledamo vidimo ptice i možemo u njima neprestano uživati. To su radili ljudi stoljećima prije nas i tako će i ostati. Danas, u uvjetima koje smo im mi stvorili za život, odnosno u staništima koja smo im sasvim promijenili, ptice se jako teško snalaze i to nam daje obvezu dodatno ih štititi. Tako se u posljednje vrijeme ornitologija, iz svojevrsne akademske zatvorenosti, sve više pomjera prema naporima u aktivnoj borbi za zaštitu ptica i prirode. Kod nas i u svijetu ptice spadaju u skupinu najugroženijih životinja, a nekima od njih izravno prijeti opasnost izumiranja. S druge strane, ono što me je posebno privuklo, jest život u kraju i u zemlji s iznimno bogatom prirodnom baštinom, koja, nažalost, još uvijek nije dobro proučena, i zato je, između ostalog, veoma privlačna! Za mladog radoznalog čovjeka – istraživača to donosi puno izazova s kojima sam se, s kolegama, pokušao uhvatiti u koštac.

Prirodna staništa koja me osobito zanimaju, zbog divljih ptica, su ugrožena poplavna područja, šume i livade. Proučavam ptice u njima već desetak godina. Rodio sam se i živio u Bačkom Bregu koji se nalazi na rubu rezervata prirode »Gornje Podunavlje«. To mi je dalo mogućnost vrlo lako upoznati očuvanu prirodu i promatrati ptice u njoj. Stjecajem okolnosti, počevši od 2004. godine, trudio sam se proširiti svoje znanje na još jednom našem biseru, koji još uvijek nije zaštićen. Riječ je o poplavnoj dolini Tamiša u Banatu. To su dva područja koja su mi najdraža.

Za što nam može koristiti znanje o pticama?

Promatrajte ptice, one su vrlo zanimljive! Njihovo prisustvo u našoj okolici pokazuje kako je ona i za nas zdrava.

Na kojim ste projektima radili kao tajnik Društva za zaštitu i proučavanje ptica Vojvodine?

Orijentirani smo na »projektni rad«. Dobrim idejama zainteresiramo sponzore i onda ih realiziramo. Prošle je godine bio aktualan projekt postavljanja platformi za gniježđenje stepskog sokola na stupovima visokonaponskih dalekovoda. Stepski sokol je jedna od najugroženijih vrsta ptica u Vojvodini, Srbiji i Europi. Međunarodno smo značajni za ovu vrstu i to na nas stavlja posebnu odgovornost – adekvatno je zaštititi. Puno smo radili na zaštiti bijele rode, jedne od naših najpoznatijih ptica. I ona je na nesretan način došla u kontakt sa strujom jer se najčešće gnijezdi u selima na stupovima niskog napona, gdje gnijezdo postavlja izravno na žice. Platformama koje gnijezdo podižu na sigurnu udaljenost od žica pokušali smo riješiti i taj problem. Želja mi je bila proširiti svoje znanje i iskustva u zaštiti prirode, i tako su me preporuke i informacije odvele u Nacionalni park »Donauauen«. To je zaštićeno prirodno dobro u Austriji, pokraj Dunava, na sredini puta između Beča i Bratislave. Tamo sam volontirao 2003. godine istražujući kako jedan nacionalni park funkcionira u vrlo urbanom okruženju, te kako kolege iz Austrije populariziraju prirodu na tome području i čine je bližom lokalnom stanovništvu. Godinu dana po povratku iz Austrije uspostavio sam partnerstvo sa Svjetskim fondom za zaštitu prirode (WWF). Pozornost ove međunarodne fondacije tada nije bila fokusirana na našu zemlju, što nam je dalo mogućnosti za razvoj projekata koji su to htjeli promijeniti. Prvi je bio razvoj eko-turizma na ovome području, a u okviru njega najaktivniji smo bili u Bačkom Monoštoru. Taj projekt je završen, njegovi efekti se još uvijek osjećaju i mi se nadamo i daljoj suradnji s WWF-om.

Temeljem posla kojim se bavite, gdje ste sve putovali?

Moja putovanja nisu vezana za neka egzotična imena, popularne destinacije i interesantne razglednice, ali mogu se pohvaliti kako sam vidio neka od najvećih zaštićenih prirodnih dobara u Europi. U jesen 2006. boravio sam na delti Dunava u Rumunjskoj, prirodnom dobru površine oko 100.000 hektara. S druge strane, kada su u pitanju zanimljive vrste kojima sam se bavio, to je prije svega žličarka, izuzetno rijetka vrsta na ovim područjima, koja je bila gotovo potpuno nepoznata ornitolozima. S kolegama iz Europe pokrenuli smo projekt kolor-prstenovanja ove vrste, gnjezdarice nepristupačnih močvara, a na taj način smo ih uspjeli pratiti. Sličan projekt smo počeli raditi i s crnom rodom koja je naša vrlo rijetka gnjezdarica. 

Stručne radove ste objavljivali u više časopisa...

Rezultate svojih istraživanja objavljivao sam u popularnim i znanstvenim časopisima. Do sada sam objavio oko 90 znanstvenih članaka, radova, ili kratkih priopćenja. Publicirao sam radove u trima stranim časopisima – švedskom »Ornis Svecica«, poljskom »The Ring« i hrvatskom »Natura Croatica«. Sudjelovao sam i u prikupljanju podataka za »Atlas ptica grabljivica Srbije« autora Slobodana Puzovića, a trenutačno s istim autorom radim na izdavanju monografije »Međunarodno značajna područja za ptice u Srbiji«. Urednik sam ornitološkog časopisa »Ciconia« i trenutačno pripremam 16. broj. Član sam uredništva slovenskog ornitološkog časopisa »Acrocephalus«. Brojne članke objavljivao sam i u pojedinim lokalnim novinama, ali isto tako i u prirodnjačkim publikacijama kod nas i u inozemstvu.

Recite nam nešto o svojoj angažiranosti na katoličkom radiju Radio Marija...

Od prošle godine volontiram na Radio Mariji. Volonterskim radom ne popunjavam svoje slobodno vrijeme, nego jednostavno ispunjavam sebe, jer Radio Marija želi, hoće i pokušava približiti Boga čovjeku. Na poziv patera Tadeja Vojnovića, ravnatelja Radio Marije Srbije, lako sam se odlučio na ovaj volonterski rad. Nakon toga sam počeo s uređivanjem emisije »Čitam knjigu«, koja slušateljima pokušava približiti popularnu, uglavnom formativnu, kršćansku literaturu. Prošle godine smo čitali knjigu Andreasa Englisha »Ivan Pavao II. – tajna Karola Woytile«, a ove godine, koja je proglašena za godinu sv. Pavla, čitamo knjigu Josepha Holznera »Pavao, njegov život i poslanice«. Pomažem kolegici Tanji Pavlić u uređivanju Vijesti Radio Marije, u kojima donosimo novosti iz života Crkve na ovim prostorima, počevši od aktivnosti župnih zajednica pa sve do međunarodnih susreta. Prošle godine smo započeli i promotivne aktivnosti po župama, koje ćemo također nastaviti. One se uvijek sastoje od prijenosa župnih nedjeljnih misa i naše kratke promocije, tijekom kojih dijelimo časopis koji izdaje Radio Marija Srbije. Svim srcem želim nastaviti volontiranje na ovom radiju, radeći s odličnim timom na čelu s paterom Tadejom. 

Planovi za budućnost?

Želio bih istraživati, objavljivati rezultate svojih istraživanja, te da ti rezultati budu korisni za zaštitu prirode. Postoji mogućnost da ću potražiti stalan posao u nekoj državnoj ustanovi i taj rad kombinirati s radom u nevladinoj organizaciji. Nadam se da će naša zemlja nastaviti put prema Europi, čime se otvaraju perspektivni europski fondovi, koji su u velikoj mjeri namijenjeni i zaštiti prirode. 

 

Marijana Tucakov