Arhiv tekstova

Eto nama još jednih izvanrednih parlamentarnih izbora. Što je valjda i logično u zemlji u kojoj je sve izvanredno. Nakon proglašenja neovisnosti Kosova Vlada je konačno »pukla«. Pa je tako ipak dokazano kako klijentelizam, mjesta u ministarskim foteljama i upravnim odborima, ipak nisu dovoljno jak argument da bi se nadvladale tolike ideološke razlike. 

Na kraju je Koštunica zapravo raspisao izbore, dok se Tadić nećkao. Kontinuitet odnosa između ove dvojice političara tako je nastavljen. Iz nepoznatih razloga Tadić se očigledno plaši Koštunice. Jer, kako bismo inače drugačije mogli objasniti sve one trule kompromise koje je s DSS-om načinio? Sjetite se, uostalom, sramne referendumske kampanje za usvajanje novog, a u stvari – još starijeg Ustava Srbije. Nije li i DS, s DSS-om, G17 Plus, a bogami i radikalima iz svih patriotskih plotuna zapucala da se Ustav usvoji/pokrade. Šta god treba, samo da se uspostavi »sabornost« oko takvog jednog »važnog državnog pitanja«. 

Sjetite se svih onih bedastih rezolucija, deklaracija, sjednica skupštine gdje je Tadićev DS milovao Koštunicu. Pa čak i onda kada ih je ovaj toliko ponizio da im je na nekoliko dana na mjesto predsjednika Skupštine Srbije dovukao osobno radikala Tomislava Nikolića. Ni poslije toga nije bilo dosta. Dapače, poslije toga je Tadić pustio Koštunicu da po drugi put zasjedne u premijersku fotelju. 

KOŠTUNICA HITA NA IZ-BORE: Sada se postavlja pitanje – je li i Tadiću konačno prekipjelo? Jer Koštunica je zlonamjeran političar, to je jasno svakome. I to što je sada raspisao izbore nije nikakva gesta dobre volje ili potvrda toga kako je on ipak, na kraju krajeva, »prodemokratski političar«. Ništa od toga. Činjenica da se odlučio na izbore govori samo jedno: radikali su ga pustili niz vodu i nisu mu oprostili onaj gaf kada je pet dana držao Nikolića na mjestu predsjednika Skupštine, a potom ga se odrekao. Drugim riječima, Nikolić je sada Koštunici rekao »njet« kada ga je ovaj pitao – bi li, možda, ušao u vladu ili bi, pak, podržao manjinsku vladu ono malo narodnjačkih ministara. 

I zato Koštunica sada hita na izbore ne bi li ućario nešto od nacionalističkog ludila koje je upravo u tijeku. Ne bi li, na valu zapaljenog američkog veleposlanstva, pokradenih patika i majica po beogradskim prodavaonicama i besplatnog kruha dijeljenog u Somboru ispred pekarnica čiji su vlasnici Albanci, još jednom doveo sebe u poziciju, nakon izbora, biti »jezičkom na vagi«. Na žalost, ne treba sumnjati da Koštunica u tom cilju, cilju da opet bude premijer, neće birati sredstva i da će igra biti prljava. Hoće li biti i krvava, ostaje za vidjeti. 

ISTORIJA I FARSA: Krvoproliće ozbiljnijih razmjera je izbjegnuto. Izgubljen je jedan ljudski život 21. veljače, porazbijano je nekoliko desetina glava, paljeni su granični prijelazi... Sve su prilike da je onaj »veliki mirni narodni skup« pod nazivom »Kosovo je Srbija« u nečijim glavama bio zamišljen kao pokušaj državnog udara. Računalo se, prilično je to izvjesno, kako će mnogo veća masa spremno jurnuti, paliti i žariti po Beogradu. Nakon toga bi se moglo mirne duše uvesti izvanredno stanje. Koje bi bilo iskorišteno za obračun s političkim neistomišljenicima, nevladinim organizacijama i nacionalnim manjinama. Na našu sreću, a na žalost bolesnih umova, to se nije dogodilo. Po Beogradu su palile i pljačkale uglavnom horde navijača, neonacista, klerofašista i sličnih, ipak malobrojnih, bitangi. Što ne znači da neće biti još sličnih pokušaja. Tješiti se jedino možemo onom starom Marksovom maksimom da se povijest uvijek ponavlja kao farsa. Mali je problem u tome što se, bila to i farsa, ona odigrava izravno na našoj koži. 

U pravu su oni koji kažu kako nas čekaju još jedni referendumski izbori. Ako bude pameti, sada ćemo konačno moći glasovati »za«, a ne »protiv« kao dosad. Za Europsku Uniju ili protiv nje, to je jedino pitanje zbog kojeg vrijedi organizirati izbore. Ipak je najveća odgovornost na Demokratskoj stranci i Borisu Tadiću. O njihovoj izbornoj strategiji, o tome koliko će biti spremni konačno se, jasno i glasno, distancirati od Koštunice, ovisit će umnogome i ishod izbora i formiranje nove proeuropske vlade. U kojoj nema mjesta za – Koštunicu, Velju Ilića, Samardžića, Lončara...  Ne treba imati iluzija: pobjeda »proeuropskih« snaga neće biti uvjerljiva. Rezultat će biti tijesan, vjerojatno tjesniji nego na proteklim predsjedničkim izborima. A hoće li sve proeuropske snage pod barjak Demokratske stranke ili će ići u dvije, tri, ili četiri kolone, to je sada manje bitno. 

JOŠ JEDNA PRILIKA: Srbija će tako 11. svibnja, nakon pet godina teškog tavorenja od ubojstva premijera Zorana Đinđića, dobiti još jednu priliku na povijesnom raskrižju konačno skrenuti u pravom smjeru. Pa vrijedi skupiti još ono malo snage i građanske odgovornosti, izaći na izbore i pogurati kilavi, kompromitirani proeuropski vlak. Ako pak i tada skrenemo u krivom smjeru, nikome nećemo nauditi do samima sebi. Pa ćemo opet moći zapjevati onu Balaševićevu: »Putuj, Europo, nemoj više čekati na nas«. A onda ćemo još jednom prisustvovati sveopćoj »bježaniji«, odljevu mozgova i teškoj, nepovratnoj depresiji. Ili, kako je to divno definirala Borka Pavićević, gledajući scene zapaljenog Beograda 21. veljače: »Osjećam se kao da me po drugi put vode u koncentracijski logor«. 

A moj devetogodišnji sin od tog dana više ne ide u Mc Donald’s. Boji se da ga netko ne pogodi kamenom ili mu ne lupi pljusku. Naš David se rodio 15 dana prije početka bombardiranja Srbije. On je odrastao kupajući se u Dunavu, na Štrandu, s pogledom na srušeni Most slobode. On je plakao od sreće kada je Most slobode obnovljen i kada smo ga prvi put autom zajedno prešli. To su stvari koje su ga sigurno obilježile za čitav život. Mi više nemamo prava djeci uskraćivati radost djetinjstva.     g