Arhiv tekstova

Još od Portugala 2003. godine i naslova svjetskih rukometnih prvaka, Vlado Šola (1968.) je postao jedan od najupečatljivijih simbola reprezentacije koja je postavila »nove kriterije« ovog atraktivnog sporta. Izvrsnim obranama i prepoznatljivom frizurom, isprva crvenom, a danas plavom kosom, postao je i ostao do današnjih dana ljubimac brojne armije navijača. Na pragu petog decenija života oprostio se od reprezentativne majice, ali još uvijek, vrlo uspješno, brani za svoj klub Croatia osiguranje i nastavlja svoju rukometnu priču. O svemu pomalo, ekskluzivno je pričao za Hrvatsku riječ.

 

Na početku krenimo od aktualnih događanja i zapaženih rezultata u nastavku Lige šampiona. Kako vidite svoju momčad u srazu protiv ponajboljih europskih protivnika?

U prvom dijelu Lige šampiona imali smo relativno lošije rezultate od očekivanih, pa su se pojavile i određene sumnje glede momčadi koja je, na početku sezone koncipirana od zbilja kvalitetnih igrača. Realno, puno je novca uloženo u ovu ekipu, i evo sada se to i počinje vraćati kroz rezultate. Dobri smo i dobro igramo, i iako objektivno imamo najjaču skupinu, uspijevamo pobijediti renomirane protivnike poput San Antonio Portlanda i Flensburga. Ali još uvijek nam nedostaje pobjeda vani, što uopće nije jednostavno ostvariti u ovakvoj konkurenciji.

 

Što je osnovna značajka usporedbe između reprezentativne i klupske razine rukometa?  

Nema tu velike usporedbe. Za klub i njegove boje igraš  isključivo radi love i neke stvari posve drugačije doživljavaš i proživljavaš. Kada igraš za reprezentaciju onda igraš i za sebe, i svoju ženu, dijete, mamu, tatu, susjeda i sve ljude koji žive u toj zemlji, i imaš  veliku odgovornost koju, s druge strane, u klubu nemaš. U klubu odgovaraš samo za novac koji je uložen u tebe... 

 

Na koji način, poslije svega i znatno zrelijim očima, danas gledate na procvat rukometa za koji su u najvećoj mjeri zaslužni svi iz reprezentacije?

Prije svega rukomet ima prilično dugu i bogatu reputaciju na prostorima nekadašnje Jugoslavije, ali nikad se nije tako nešto dogodilo na hrvatskim prostorima. I onda se dogodio taj Portugal, Svjetsko prvenstvo na koje smo stigli kao posljednje plasirana momčad (16) s Europskog prvenstva, i nitko nije niti najmanje očekivao mogućnost ostvarenja nekog značajnijeg rezultata. Onda smo mi pokazali nekakav karakter i lijepu igru koja se ljudima svidjela, osvojili smo to nenadano zlato i uspjeli pronaći svoje mjesto. No, još jednu veliku stvar bih volio naglasiti. Mi nismo sportaši koji vozimo ferrari i radimo skandale, što ljude općenito zna nervirati kod tzv. bogatijih sportova, a ipak  konstantno donosimo dobre rezultate s velikih natjecanja. Zbog toga nas ljudi u Hrvatskoj vole, a zanimljivi smo i politici i medijima.

 

Koliko je teško nositi breme brojnih svjetskih i europskih uspjeha, a opet biti u određenoj mjeri u sjeni većih sportova i potpunom neskladu financijskog vrjednovanja ostvarenih rezultata.

Nogomet moramo isključiti iz cijele priče jer je u pitanju golemi biznis koji je ispred sporta. Glede spomenutog bremena, ha, lijepo ga je nositi, osobito kad donosiš doma lijepe rezultate s velikih natjecanja. Novca, nažalost, nema kao u nogometu ili košarci, ali kada igraš za reprezentaciju to i nije u prvom planu.

 

Rukometni vratar je, po specifičnosti mjesta koje zauzima u momčadi i vrsti igre u kojoj sve vrijeme aktivno sudjeluje, u posve drugačijoj ulozi od vratara u nekim drugim sportovima. Kako ste Vi ovu svoju ulogu doživljavali tijekom svih proteklih godina?

Kod nas u rukometu stvar je posve drugačija nego kod naših kolega u nogometu, jer kod nas gol pada svakoga minuta. Ne postoji sredina, ili si najbolji ili najgori. Mene su treneri uvijek učili kako ja moram biti taj koji će, svojim obranama, nekim potezom ili savjetom pokrenuti ponajprije obranu, a potom i cijelu momčad. Općenito, to je vrlo zanimljiva, ali opet i zahtjevna uloga.

 

Što biste savjetovali budućim vratarima na njihovom putu do uspješne karijere i, po Vašem mišljenju, rađa li se vratar ili se on stvara?

Talent je najvažniji, ali opet danas se sve da napraviti. Za vrhunskog vratara moraju se ipak poklopiti neke stvari, prije svega mora se biti fizički predodređen za tako nešto i mora se biti, što je jednako važno, i dosta lukava, inteligentna osoba. Vratar je taj koji se bori protiv svih tih igrača u polju, dok primjerice igrači poglavito imaju svog igrača na kojeg se moraju koncentrirati.

Dugo ste među vratnicama u karijeri koja je dosegnula najviše vrhove uspjeha. Dokad mislite oblačiti sportsku opremu i izlaziti »u šut« protivnicima momčadi?

Vidite, u jedanaestom mjesecu imat ću četrdeset godina, pa se ne opterećujem svojom daljnjom karijerom. Imao sam namjeru prestati aktivno igrati, a posljednjih nekoliko tjedana mi se otvaraju opcije za nastavak igranja u jednom jakom njemačkom klubu. Vidjet ćemo, možda produžim igrati još godinu dana...

 

Ali i po okončanju aktivnog igranja, zasigurno planirate ostati u rukometu.

Htio bih i volio ostati u rukometu i sportu općenito, jer to je nešto što znam najbolje raditi u životu, a opet na neki način čovjek bi trebao svoje iskustvo prenijeti na druge. Bogat sam životnim iskustvom, a najbogatiji sportskim. Jer to što mi, koji smo osvajali brojne svjetske medalje, možemo prenijeti na mlađe, to iskustvo ne može i nema osoba koja to nije i sama iskusila.    g