Arhiv tekstova

Po svojem položaju, Sonta je oduvijek bila mali raj za ribolovce. Smještena je na sredokraći između Dunava i kanala Dunav-Tisa-Dunav, a uz to je i opasana mrežom kanala, u kojima živi puno različitih vrsta slatkovodnih riba. U prošlosti je puno Sonćana bilo uposleno u ribolovnoj zadruzi na Dunavu, na poznatom, a još i danas za ribiče i kampere omiljenom lokalitetu »Staklara«. Bili su vrsni riječni ribari – alasi – ali uz to i majstori za pripremu prije svega nadaleko poznatog ribljeg paprikaša, a onda i svih vrsta ribe na »tisuću i jedan način«, kako su sami kazivali. Svakodnevno na vodi, svojim mrežama su lovili zavidne količine svih vrsta riba koje obitavaju u Dunavu. 

Kao i u svim drugim zanatima i za dobar ulov alasima je bila potrebna i kvalitetna oprema. Mreže, suknje, bacnjevi, vrške u njihovo vrijeme se nisu kupovale u prodavaonicama. Svaki alas znao je isplesti svoj alat, a i imao je najviše povjerenja u svoje pro-izvode. U dugim danima i noćima provedenim na Dunavu vrijeme se nekako moralo prekratiti, a kad je već tako, najbolje je spojiti ugodno s korisnim. Učeći jedan od drugog, prenoseći svoje znanje na mlađe, od čvrstog ribarskog konca pleli su svoje mreže, suknje i ostale potrepštine, od onih ogromnih, za Dunav, do kraćih i plićih, prilagođenih ribolovu na kanalima.  Vremenom se broj sonćanskih alasa smanjivao. Tempo današnjice učinio je svoje, mladi su se sve više okretali urbanim  sredinama, u sustavu izobrazbe nije bilo mjesta za zanimanja tipa alas. Od preostalih starijih ribara praktična znanja u ovom mukotrpnom poslu stjecali su samo rijetki mladići. 

PLETENJE MREŽA: Jedan od njih je i Antun Šokac, danas pedesetogodišnjak. »Često u šali kažem kako mi  venama umjesto krvi protječe Dunav. Od malih nogu sam ga volio, jednostavno bio opsjednut njime. U mojem susjedstvu živio je jedan stari alas, dida-Štrova. U dugim zimskim danima okupio bi nas, djecu iz susjedstva i u toploj nam sobi opisivao svoje pustolovine s Dunava i ribe koje je, navodno, ulovio. Bilo je tu, po njegovoj priči, i strašnih, starih, brkatih somova i drugih nemani, a mi smo sve to gutali širom otvorenih očiju i usta. Pa ukoliko bi nas još u njegovoj kući uhvatio mrak, nije baš bilo svejedno prevaliti onih stotinjak metara do vlastitoga doma«, priča Antun dok provjerava upravo dovršenu suknju. Suknja je mrežasta ribarska alatka okruglog oblika, promjera 1,5 – 3 m, ispletena od ribarskog konca, obrubljena olovnim kuglicama i dugim  užetom, čiji su  krajevi provučeni kroz središnju alku promjera 8 – 10 cm i to je, ustvari, mehanizam za zatvaranje suknje pod vodom. 

»Već tada sam sanjao kako ću jednoga dana postati ribar i poput dida-Štrove naučiti plesti mreže, a isto tako i uhvatiti se u koštac sa strašnim somovima i ostalim nemanima. Djelomice, želja mi se ostvarila. Od dida-Štrove sam naučio plesti sve vrste mreža. Jedno vrijeme sam i radio kod profesionalnih ribara na Dunavu, no, nije to više za naše godine«, sa sjetom priča Antun. Pokazuje ispletene mreže i suknje koje su isti ti ribari poručili. »Alasi su za mene oduvijek bili idoli. Koliko sam se samo puta umjesto u školu, biciklom odvezao na Dunav i nekoliko dana bih proveo kod alasa, pomažući im u svim poslovima. Na vodi mi je bilo fantastično, veličanstven je osjećaj vući mrežu i osjetiti kako se u njoj živi velika količina ribe. Najviše vremena provodio sam sa starijima, s ribarskim koncem u rukama. Uvijek je bilo puno mreža za popravku, a kad je bilo više vremena, plele bi se i nove. Kolikogod mi je znalo biti lijepo kod ribara, znao sam što me čeka kod kuće, no, ipak se nisam dao pokolebati. Otac bi me izvoštio, ja bih se privremeno primirio, a onda opet u krug«, kroz smijeh se Antun prisjeća dječačkih dana. 

RIBARSKI KONAC: Danas se mreže proizvode industrijski, ima ih u svim bojama i veličinama. Ima onih prozračnih, »damilki«, koje su lagane, gotovo neprimjetne i što je najvažnije, jeftinije su nego one pletene od ribarskoga konca. »Oni koji žive od lova ribe više cijene mreže koje su ispletene ručno, od ribarskog konca. Jedno vrijeme mnogi su u naše krajeve donosili mreže iz Trsta, iz Rijeke, no vrijeme je pokazalo kako kolikogod bile dobre, nisu bile pogodne za Dunav. Ipak u moru nema panjeva kakvih ima u Dunavu. Jednostavno, ribari su često iz vode vukli froncle umjesto ovih šminkerskih mreža i odustali su od njih. Nas, koji mreže pletemo kvalitetno, danas baš i nema  puno. Od današnjih privrednih ribara imam puno porudžbina, pa tako zimi, kad je mrtva sezona građevinskih radova, na ovaj način dopunjavam kućni proračun«, priča Antun dok nam pokazuje jednu gotovu suknju i malo dalje raširenu mrežu za popravak. 

Antun uzima kalem ribarskoga konca i demonstrira pletenje. Nevjerojatnom brzinom veže čvoriće, oka koja ostaju iza njegovih ruku u milimetar su ista. »To je čista rutina. Nema nikakve službene izobrazbe za ovaj posao, što sam naučio, naučio sam od starih dunavskih alasa, a ostalo je samo stvar vježbe, odnosno rada, kojim se rutina i stječe. Ne mogu ne reći kako patim za predratnim vremenima na Dunavu. Toliko mira i ljepote, toliko ribe, toliko bezbrižnih dana uništeno je suludim odlukama moćnika, koji su nas gurnuli u one besmislene ratove. Ovaj današnji Dunav me ne privlači, nije to više ona moja romantična rijeka i oaza spokoja, sad je tu državna granica, sa svim svojim specifičnostima i opasnostima koje sa sobom donosi mrak«, završava svoju pripovijest Antun.

g