Arhiv tekstova

Vozačima je poznato da je najopasnija magla. Ona iscrpljuje, skraćuje vidljivost i iz nje trajno prijeti opasnost. Jednako je tako sumrak. Nije još vrijeme da se upali svjetlo, a već je previše tamno da se nešto pametno može raditi. Sjećam se iz djetinjstva. Bilo je vrijeme poslije rata. Nije bilo ni petroleja. Štedjelo se. Uvijek sam volio knjigu i čitanje. Kad sam zamolio baku ili mamu da »zapale lampaš«, odgovor je bio – još se vidi. A ja nisam vidio čitati. Istina je da su se obrisi predmeta naslućivali, ali je bio sumrak. Za mene neugodno vrijeme besposlice. Sjećam se jedne propovijedi pokojnog mons. Quintusa, rektora Sjemeništa, kada je u katedrali propovijedao da je đavao kušao Isusa u takvom maglovitom polumraku. Izrazio se malo smiješno, ali vrlo realno: kad se vidi, a već se ne vidi. Ja sam se tada nasmiješio, ali sam razmišljajući shvatio da je upravo najopasnije vrijeme: kad se vidi, a već se ne vidi. Riječ je, naime, o nekim vrednotama s kojima se ne može živjeti u polumraku. Za nas kršćane to je pojam istine. Najopasnija stvar u znanosti, u povijesti, u politici i međuljudskim odnosima je poluistina.

POLUISTINA JE OPASNA: U toj poluistini – magli – uistinu vrag najviše ima uspjeha. U mutnoj vodi on najlakše lovi. Zamislimo ovu situaciju: Možemo li biti ovako raspoloženi u vjerskim pitanjima? Na primjer: zamisli dvije škole od kojih je jedna u rukama mudroga a druga u rukama ludoga. U prvoj se uči djecu da su dva više dva četiri, a u drugoj da su dva više dva tri. Poslije svega dolazi učitelj koji kaže da je iznad svega i nakon svega važna ljubav. Zašto bi morale postojati razlike u učenju predavača iz matematike? Zašto ne bi oni mogli naći jedno zajedničko rješenje – nagodbu i djecu učiti na jedan te isti način? Moglo bi se djecu učiti da je dva više dva tri i pol. Tko bi god izbjegavao jedno tako lijepo, zgodno i uljudno rješenje bio bi zanesenjak i ne bi bio prikladan a ni dostojan predavač iz matematike. Što kažeš na ovo? Kršćani ljube jedinstvo ali ne nauštrb vjere. Kršćanska Crkva posjeduje istine s većom sigurnošću od matematičke, jer ih je sam Bog objavio. Iz moje lisnice mogu dati drugomu koliko hoću novca, jer je moj, ali ništa ne mogu dati od Božje istine. Među nama kršćanima mogu biti tolike razlike u nebitnim pitanjima, takve kolike su razlike među tolikim vrstama orhideja, a uvijek se radi o orhidejama. Mogu voljeti nevjernika ali ne i krivovjerje, grješnika ali ne i grijeh. Profesori matematike ne raspravljaju o matematičkim istinama s njihovim gojencima jer se tu nema o čemu raspredati. Oni proglašavaju istinu koja mora biti prihvaćena. Također i kršćani proglašavaju istinu. Tko god izbjegava prihvatiti je izgubit će.

»LOV U MUTNOM«: Ovih dana se dogodilo u jednoj subotičkoj srednjoj školi. Bio je sat sociologije. Profesor je »obrađivao« vjerojatno temu o vjerskim zajednicama i sektama. Zasigurno mu nije jasna razlika Crkve, Vjerske zajednice i sekte. Možda i nije važno. Ali sada dolazi ono što je važno i što se ne bi smjelo dogoditi, pa ni profesoru sociologije. Naime, spominjući Isusa Krista u kontekstu upravo ovoga korizmenog vremena, zapitao je učenike znaju li zašto je Isus morao umrijeti. Oni su šutjeli. Tada je on ispričao svoju »mudrost«: Isus je bacio pashalno janje u bunar i zato je od Židova bio kažnjen smrću. Toliko sa sata sociologije. Čovjek se s pravom pita dokle će trajati ova magla, ovaj sumrak, ponajprije u znanosti, a onda u svim spomenutim područjima ljudskog života? Kako graditi dalje društvo sa zdravijim međuljudskim odnosima, kada se stalno »lovi u mutnom«? Da se to čini na područjima ekonomije, možda bih mogao razumjeti, makar ne bih mogao nikad odobriti. Ali da se to čini na području znanosti, školstva, dakle, na području istine, to ne mogu razumjeti. Odgovorno tvrdim da svaka poluistina duboko narušava međuljudske odnose, relativizira svaku ljestvicu vrednota i rađa jednu novu generaciju neodgovornih, neupućenih, a onda i generaciju »zaglupljivanih« ljudi. Postavlja se pitanje kako će te generacije moći odgajati svoje potomstvo u vrednotama istine, pravde, ljubavi, kada je sve relativizirano, iskrivljeno, a onda i obezvrijeđeno? Za takve je jedanput Isus rekao: Oni će vam biti i suci. Jao našoj budućnosti ako nam trajno budu sudili ljudi poluistine. Poznato je da je Isus đavla nazvao ocem laži. Na gramu istine može se podići novi kozmos, ali na tonama laži ne može ništa. Kao završetak ovoga razmišljanja jedna zgodna anegdota: U nekom je selu nasred jedinog trga bila postavljena svjetiljka. Jedina svjetiljka da osvjetljava trg! Svi su se mještani hvalili njome. Čak je načelnik tog mjesta odredio čovjeka da pazi na tu svjetiljku i da se marno brine za sve što je u vezi s njome. Zanesen tom svojom službom, čovjek postavi na trg, na zgodno mjesto, strelicu s natpisom koji je pokazivao i upućivao na svjetiljku. Mještani su se tome ipak ludo smijali. Jedan postavi i pitanje: Čovječe, jeste li vi stavili tu strelicu? Da, gospodine. Savjetovao bih vam da je maknete. Zašto? Zato što svjetiljka, ako se ne vidi sama po sebi, ne služi ničemu. Istina. Pravoj kreposti i pravim vrednotama nije potrebna nikakva strelica.

Došlo je vrijeme da u ovom polumraku i magli čak i strelica pokazuje svjetlo istine, jer se poluistinom zamračuje i pravo svjetlo. Maknimo strelice, a očitujmo svjetlo istine u svoj jasnoći.                               g