Arhiv tekstova

Slušajući govornike hrvatskoga jezika možemo čuti kako postavljajući pitanja rabe upit da li. Ovaj je bugarsko--ruski upit u hrvatski jezik došao preko srpskoga i potisnuo pravilan oblik je li. 

 

Upit je li ima duboko uporište u hrvatskome jeziku te ga treba rabiti kad god je moguće, a da se pri tome ne naruši stil.

 

Promotrimo upitne rečenice:

Da li je stigao?

Da li si pročitao Hrvatsku riječ?

Da li je kupila kruh i mlijeko?

 

U svim trima rečenicama upit da li moguće je, i potrebno, zamijeniti upitom je li, dakle rečenice trebaju glasiti:

Je li stigao?

Jesi li pročitao Hrvatsku riječ?

Je li kupila kruh i mlijeko?

 

No, upit  je li u nekim je primjerima suvišan ili potpuno nepravilan. U takvim se primjerima upitna rečenica tvori glagolom i česticom li. 

 

Stoga nije dobro reći:

 

Je li čitate knjigu?

Je li mogu posuditi? 

Je li želite nešto popiti i pojesti?

 

Nego treba dati prednost kraćem obliku:

 

Čitate li knjigu?

Mogu li posuditi?

Želite li nešto pojesti i popiti?

 

Na ovim se prostorima često previše skraćuje izraz pa možemo čuti nepravilno tvorene upitne rečenice:

 

Kupila si?

Dobro si?

Stigo’ si?

 

U ovakvim je primjerima nužno upitnu rečenicu dopuniti upitom je li. Pravilno postavljena pitanja glasit će:

 

Jesi li kupila?

Jesi li dobro?

Jesi li stigla?

 

Stoga u upitnim rečenicama rabite hrvatski upit  je li (umjesto upita da li  koji je karakterističan za srpski jezik) uvijek kada za to postoje opravdani razlozi. Kraći oblik (bez upita  je li) možete upotrijebiti kada njegovim izostavljanjem dobivamo na kratkoći izraza, a upit nam je smislen i jasan.