Arhiv tekstova

»Babu će srce strefit. I drogiraš se. Ja sam materi uvijek govorio da ćeš ti završit na drogi jer si još kao dijete bila u svom svijetu. Pusti vodu niz livadu, to je tvoj životni moto. Ti si uvijek najpametnija i sve znaš najbolje. To ti je ćaćina raca. Svi ste vi Ogreste mutni.«

Tim je riječima, prema priznanju u priči »Martin u oblacima«, popraćeno otiskivanje u književne vode Marijane Ogreste. Mlada autorica rođena je u Dubrovniku 1977., u rodnom gradu završila je osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu – smjer Novinarstvo. Sudjelovanje na natječaju »Proza(c)« u organizaciji Algoritma i Vijenca donijelo joj je pobjedu, a kao rezultat te pobjede uslijedilo je izdavanje knjige »Koliko košta gram«, zbirke od dvanaest priča.

TEŠKOĆE STVARALAŠTVA: Da prijeći sklisko tlo od početne priče do prave zbirke nije nimalo lako, svjedoči razvojni put koji prolazi mlada pobjednica. Ima tu svega i svačega, tekstova zanimljivih po osnovnoj poruci i osjećaju za detaljiziranje, ali i onih manje uspješnih. O teškoćama stvaralačkog procesa razmišlja i sama spisateljica u već spomenutoj priči »Martin u oblacima«:

»Ja nikad neću pisati ovako dobro. A sto puta sam sebi rekla da nikad ne čitam nikoga drugog dok sama pišem. Koza. Ništa. Nazvat ću tog Lokotara i reći mu da odustajem. Da je meni odustajanje strast, da sam prvak, velemajstor u odustajanju, da je i to nešto, da me ne mora žaliti što propuštam priliku, da mi to najbolje ide i da se nadam da ću razumjeti. Da. To  bi bilo najpoštenije.«

Priznanje je hvale vrijedno. Upozorava čitatelje odmah na početku, pa tko voli neka krene u čitanje, ne očekujući previše. Ali ako je čitateljima upornost jača strana, te ne misle odustati kao njihova spisateljica, neka si ipak pokušaju prokrčiti put kroz priče. Kad bismo znali koja je od njih Ogresti donijela pravo na pobjedničku zbirku, možda bi nam bilo lakše. Postavili bismo standarde, utvrdili smjernice i znali što očekivati. Ovako, to se i ne čini odveć lakim jer većina priča ostaje na istoj razini, potvrđujući da autorica još uvijek traži svoj izričaj.

ŽENSKO STAJALIŠTE: Ogres-tino pričanje sa ženskog stajališta čini se već viđenim, kao nepotrebno ponavljanje onog što je toliko puta napisano. Odnosi među njezinim likovima čine se nategnutim u slavljenju istog svjetonazora koji se brani stavom umjetnice, što će u očima drugih uvijek izgledati malo pomaknuto. Igranje na ovu kartu moglo bi se zamijeniti pravim propitivanjem ljudskih odnosa bez navijačkog stava koji tako često izbija u prvi plan.

I sami likovi koji nastanjuju Ogrestine priče kao da se boje da ne budu shvaćeni kao obični pa se svim silama trude uvjeriti nas da su oni ipak drukčiji. Zato u njima uživaju Kinezi, bakice, »vrhunski menageri s dušom djeteta«, roditelji hendikepirane djece, klinci koji predlažu reformu papinstva, poštari-redatelji amateri… Naglašeno koketiranje s likovima i sudbinama koje treba shvatiti svakako samo ne onako kako zapravo jest, polučilo je zaključkom kako Marijana Ogresta prikazuje »ljudine u svijetu ljudi.«

»Ljudine su rijetka i iznimna pojava u svijetu, baš kao što je to i poetika Marijane Ogreste, ‘ničije sestre’ – kako je to rekla Olja Savičević Ivančević, autorica koja je na Proza(c) natječaju također zaslužila prvu proznu knjigu – u svijetu domaće književnosti.«

GRAM OPRAVDANJA: Pronaći potvrdu i dokaze za takvu tvrdnju nije međutim lako. Treba pozorno iščitavati dvanaest priča koje čine zbirku »Koliko košta gram« kako bi se pronašao pokoji gram opravdanja za takvo što. Ali ono što ćemo sigurno pronaći jest Ogrestin humor, neobičan i svjež, ali tako često potiskivan u drugi plan pred namjerom da se autorica prikaže kao spisateljica drukčijeg profila. Za tako nešto ima vremena, tek joj je ovo prva zbirka, pa taj silni napor uvjeravanja čitatelja kako na ovu spisateljicu treba računati nije potreban.

Na to da nam pokaže sve svoje mogućnosti, Marijana Ogresta zasigurno će dobiti još koju priliku kod čitatelja. Pravi, istinski ljubitelji pisane riječi znat će izvući ono najbolje i iz ove zbirke – gram za koji tek treba utvrditi »koliko košta«. Uostalom, i sama Ogresta pojasnila je kako se »jednog dana nada mogućnosti grijanja duša bez trajnih posljedica na mozak.« 

Za nadati se je da će neka od njezinih budućih knjiga ugrijati duše čitatelja, a da se pritom pitanje mozga neće postavljati. »Gram koštanja« ove knjige već smo platili njezinim čitanjem.