Arhiv tekstova

Zaustavljam taksi u Titovoj ulici, mašem u njujorškom stilu – i on staje. Sjedam i neobvezno čavrljam s vozačem, žalim se što su povisili cijene. Taksist se brani, kaže nije im bilo isplativo ranije. Nakon nekoliko minuta razgovora, pita me odakle sam. Kažem da sam iz Subotice, i tada se njegovo lice ozari: »Pa ja sam tamo služio vojsku!«. Uspomene su počele navirati, prisjeća se gradske kuće, fontane...  Pričam mu kako imamo još jednu fontanu u centru... Na kraju ne plaćam vožnju. 

Gotovo sve Sarajlije koje sam upoznala služili su vojsku u Vojvodini, većinom su to bila mjesta Subotica, Sombor ili Bačka Topola. To je jedan od razloga zašto  postoji velika toplina i srdačnost prema Vojvođanima na koje se ovdje gleda kao na »fine, blage, pomalo melankolične i pomirljive ljude.« 

Duh raje bio je karakteristika ovoga grada, ono po čemu su Sarajlije nadaleko bile poznate. Bio je to duh zajedništva, dobrote, humora, tolerancije. To je duh uz koji su Sarajlije preživjele ovaj rat. Kada sam jednom prilikom razgovarala s ratnim generalnom Armije BiH Jovanom Divjakom, Vojvođaninom koji je branio Sarajevo, rekao mi je da se ljudi ovdje dijele na one koji su ostali 1991. i one koji su otišli. I to je način vrednovanja, oni koji su otišli, ma što da su, na posljednjem su mjestu. 

No činjenica je da se struktura stanovništva značajno promijenila. Također je činjenica da se o tome može samo nagađati jer popis stanovništva poslije rata nikada nije napravljen. Ima tu i političkih razloga, jer tada bi se dobila, konačno, jasna slika posljedica rata. No, sve procjene govore da je Sarajevo danas velikom većinom bošnjački grad. 

U samo 500 metara nalaze se četiri velike bogomolje: Katedrala, Stara Pravoslavna crkva, sinagoga i džamija. Moment kada šetam gradom i čujem kako mujezin pjeva ezan, poziva na molitvu s minareta džamije (na Baščaršiji još postoji danas rijetka praksa da se mujezin popne na terasu minareta i pjeva, drugdje se puštaju kazete), a nakon minutu dvije oglasi se katedrala sa svojom moćnom zvonjavom, taj je moment neopisiv. No, to je samo moment, jer zajedništvo je najčešće samo deklarativno. 

Ratne rane vide se na svakom koraku. Turistima je to atrakcija, u turističkom uredu postoji i tura ratnog Sarajeva, pa vas bivši generali (ha, mora se nekako zaradit) vode po Sarajevu, pokazujući prve linije frona, most smrti, najčešća snajperska mjesta... 

Zacijeljavaju ratne rane, grad se uveliko gradi. Veliki sarajevski biznismen, vlasnik Dnevnog Avaza, Fahrudin Radončić izgeda da je krenio u pravljenje sarajevske panorame pa po gradu gradi visoke  i moderne staklene tornjeve. Šoping centri niču na svakom koraku. Ljudi se pitaju, tko će tamo plaćati, kada je prosječna plaća u ovom gradu oko 250 – 300 eura. 

Prije rata, u Sarajevu je živjelo 527 000 stanovnika, a Hrvata je bilo oko 35 000. Danas ne postoje točni podatci, no znamo da je broj puno, puno manji. No, svi problemi koje ovi brojevi i podatci nose sa sobom nisu vidljivi na prvi pogled. Običnom je posjetitelju Sajarevo sjajno: pite, burek, ćevapi, Baščaršija, dašak Orijenta i gostoljubivost. Ali to nije kao što je nekad bilo, a to kaže i sarajevska nogometna legenda Predrag Pašić: »U Sarajevu se ljudi više ne dijele na raju i papke jer više nema raje. A raja je nekad bila mjerilo za dobro...«