Arhiv tekstova

Prije 11 mjeseci, na mjestu koje nam rukom pokazuje Jakov Bedić, poljoprivrednik s Verušića, bila je ledina. Gola zemlja. A danas - na tom je mjestu izgrađena farma za uzgoj goveda, krava muzara, jedna od većih u kraju. Suvremena tvornica za proizvodnu mlijeka, projektirana po uzoru na farme koje je u Nizozemskoj Jakov Bedić razgledao 70-ih godina prošloga stoljeća, već je u funkciji gotovo tri mjeseca i za sada dnevno proizvodi oko 240 litara mlijeka.

Krave, junice i telad u staji nisu vezani, slobodno se kreću, a kad stigne stroj za hranjenje stoke, moći će se reći kako je čovjekova uloga na ovoj farmi – samo nadgledajuća.

STO EURA GUBITKA NA DAN: Staju je, s odjelom za mužu, skladištima i drugim potrebnim objektima, Jakov Bedić praktički izgradio sam. Vještom u bravarskom i zavarivačkom poslu, kakav već jest, nije mu, kaže, trebala pomoć drugih. Jedino zidarske radove nije mogao sam obaviti. Staju je sagradio od čeličnog lima, prostire se na prostoru od 1000 četvornih metara, a visina joj se kreće od 2 do 10 metara.  

»Kapacitet ove staje je 100 goveda, mi ih trenutačno ovdje imamo 68«, kaže Jakov Bedić. »Različitog su uzrasta, tako da ne daju sve mlijeko. U laktaciji imamo oko 30 krava i one dnevno daju od 15 do 40 litara. U najvećem dijelu riječ je o rasi nizozemski holstein, to su ove crno-bijele, a ima i nešto austrijskog holsteina, one su crveno-bijele. Ostalo su junice i telad koja rastu i razvijaju se i koje tek trebaju ući u laktaciju. Na njima trenutačno ostvarujemo gubitak od 100 eura na dan. Veliki su nam fiksni troškovi, veterinarske usluge plaćamo 10 - 15 tisuća dinara mjesečno, struju 24.000, zaposlenog radnika koji dežura 15.000, a o stočnoj hrani koja je preskupa, ne vrijedi niti pričati. Nakupi se troškova, a prihod se ne vraća, sve dok junice ne uđu u razdoblje laktacije, a za to treba dvije godine.«

PROIZVOĐAČI PREPUŠTENI SEBI: Proizvodnja mlijeka ideja je koja je potekla od Bedićeve snahe Marine, supruge Jakovljevog sina Pere. Bilo je to prije četiri godine, kada je država poticala poljoprivrednike da se okrenu toj vrsti poljoprivredne proizvodnje. Bedići su se prijavili i od Ministarstva poljoprivrede dobili poticajna sredstva u iznosu od 2 milijuna dinara, na što su morali dodati svojih 5 milijuna i tako je počelo. Tada su staju imali na drugoj lokaciji, u svome dvorištu na Verušiću, stotinjak metara udaljenom od sadašnje farme. Tu su staju ubrzo prerasli i nije bilo druge nego – pokušati realizirati ono što je Jakov Bedić upoznao na svom putovanju po zemljama Beneluxa, u neka stara, dobra vremena.

»Goveda se u ovoj novoj staji slobodno kreću, imaju ljetni ispust, hrane se iz mix prikolice za sada ručno, a uskoro će i uz pomoć stroja, imaju potrebnu visinu objekta i ventilaciju, a gnojivo se odnosi svaka tri mjeseca«, objašnjava Jakov Bedić. »Problem je, međutim, što imamo osjećaj kako smo prepušteni sami sebi. Jesmo, dobili smo od Mlekare 28 junica, ali u roku od pet godina moramo vratiti 28 istih takvih junica. Do sada smo ih vratili 10. Oni daju svoje i isto to traže nazad, ne zanima ih što se goveda mogu razboljeti, što među njima ima škartova, što je stočna hrana preskupa, što je cijena mlijeka niska. Nekad se za jednu litru mlijeka mogla kupiti litra nafte, a danas za litru nafte treba dati 5 litara mlijeka. Tako se ne može živjeti od ovog posla. Ma, poljoprivreda je zapostavljena potpuno, i to ne samo ova grana.«

SVE NA GUMB: Mjesto gdje se krave muzu također je svojim rukama napravio Jakov Bedić. U izmuzilište krave ulaze u skupinama od po osam, a proces traje 15 minuta. I tako dva puta dnevno, ujutro i navečer. Cisterna iz Mlekare dolazi po mlijeko svakog drugog dana i to je već uhodan sustav, domaćin niti ne mora biti nazočan, službenik Mlekare sve obavi sam. Sve se pokreće na gumb – i muža, i odlaganje u cisternu zapremine 1000 litara, i pretovar u cisternu Mlekare. Tu je i agregat za struju, za svaki slučaj.

»Za litru mlijeka Mlekara nam plaća 18 dinara, a s poticajima, kad ih ima, to bude 24 dinara«, kaže Jakov Bedić. »A pogledajte kolika je cijena mlijeka u prodavaonici – 58 dinara! Nisam zadovoljan niti određivanjem masnoće mlijeka, nečistoće, somatskih stanica, bakterija. Smatram kako nam se previše odbija zbog pogrešne ocjene kvalitete. Naše mlijeko, ovdje u našoj cisterni, gdje još nije došlo u doticaj s ljudskom rukom, ima razinu masnoće od oko 4 posto, a u trgovinama mlijeko ima masnoću od 1,6 do 3,2 posto. A pogledajte razliku u cijeni! Jedino, moram priznati, plaćaju uredno, svakih 15 dana.«

Bedićevi posjeduju 35 jutara zemlje, a obrađuje u zakupu još 200 jutara. Kad se čovjek bavi proizvodnjom mlijeka, mjera je, kaže, jedan hektar zemlje po jednoj kravi. Smatra kako zemljoradnici-stočari ne bi trebali biti u sustavu PDV-a, jer mnoge troškove ne mogu knjigovodstveno opravdati. 

»Kako opravdati svoj kukuruz, svoje sijeno, svoje gnojivo…? Čini mi se, kako je ipak bolje biti klasičan zemljodjelac – obradiš zemlju i čekaš što ti Bog da«, priča Jakov Bedić.

Velika mu je pomoć obitelj – supruga Matilda, snaha i sin – koji skupa surađuju u svim poslovima, svatko odrađujući svoj dio. 

RUKE OD ZLATA: Poznanici Jakova Bedića kažu kako su mu ruke »od zlata«. Nema što ovaj 62-godišnji čovjek nije u stanju napraviti, popraviti. Ima i radionicu kod kuće, bravarsku, mehaničarsku. Upravo se prihvatio proizvodnje jedne motorne mix prikolice za hranjenje stoke. Od starih dijelova. U poslu uživa. Prije godinu dana doživio je moždani udar, desna ruka i desna noga bile su mu oduzete. Oporavio se, potpuno promijenio način prehrane i sada, kažu njegovi ukućani, radi još i više nego prije. Pitanje isplativosti svega, na žalost, ostaje.

»Radio sam svašta u životu i živio kao car. A sad ništa«, razočarano će Jakov Bedić. »Nisu krave muzare, nego smo mi krave muzare. Cijela država živi od Vojvodine, jedino Vojvodina ne može živjeti od sebe same. I na ovim našim prostorima, zna se tko je najgore prošao.«

Ipak, veli Jakov Bedić, nije uvijek bilo tako. Hvali Titovo doba, a najbolje je bilo, kaže, od 1963. do 1986. godine.

»Čini mi se, kako su tada stvarno tvornice pripadale radnicima, a zemlja seljacima«, kaže Bedić. »Nije tada bilo moguće da iz Zelenog plana sredstva dobiju djeca političara, nego seljaci i njihova djeca. A pogledajte sada… Pogledajte tko je vlasnik ogromnih količina zemlje, tko u džipovima dolazi nadgledati žetvu.«           g