Arhiv tekstova

Slučaj je htio da se tribina o vojvođanskim Hrvatima, koju su vrlo uspješno priredili franjevci Bosne Srebrene u Sarajevu skupa s tamošnjim Ogrankom Matice hrvatske prije dva tjedna, održi upravo u vrijeme, gotovo hodočasnoga, pohoda srpske folk dive Seke Aleksić u, kako se to znade reći, glavni grad svih Hrvata – Zagreb. Inače, nije prvi puta da se Seka, ali i druge srbijanske folk dive, poziva i ugošćuje u Hrvatskoj, da tamo ostvaruje začuđujuće uspjehe, da se na hrvatsku mladež i dio jetseta srbijanski folk lijepi kao alva, da vijesti o tomu dospijevaju na naslovnice hrvatskih dnevnih listova, a prilozi bivaju emitirani u glavnim televizijskim dnevnicima.

Baš kao što je to ovoga puta bilo sa Sekinim nastupom u, najprestižnijoj destinaciji mladih Zagrepčana, diskoteci »Best«. Ponavljamo u isto vrijeme kada se, posve igrom, istina sretnih, slučajeva, na rubu hrvatskoga etničkoga prostora – onome središnoistočnome, govorilo o stanju i budućnosti hrvatstva na drugom rubu – onoga na sjeveroistoku. Ovaj je događaj, pak, bio posljedak nikakvoga i ničijeg trajnijeg programskog okvira, a prema potencijalima koji u sebi sadrži prosto bi trebao biti. Štoviše, planiran i potican od strane najviših državnih instanci!

SVI HRVATI, PA I SEKA, K SREDIŠTU HITAJU: Naime, ako se promatra kulturna i ina politika kojoj smo izloženi od strane Zagreba kao i ona koju ovdašnji Hrvati kreiraju i realiziraju u posljednjih dvadesetak godina, onda je Zagreb imao status i bio doživljavan kao najprestižnije mjesto za odlazak. Istina, interes, bilo puka bilo tamošnje javnosti, rijetko kada je bio veći od simboličnoga i protokolarnog, a odnos spram onih koji su, i to ne često, tamo dolazili znao je biti sa snažnim paternalističkim obrisima. Naravno, ovo ne vrijedi u slučaju nekoliko časnih izuzetaka. Stoga se fenomen Seke za rubne Hrvate doživljava, barem prema tim kriterijima, kao ideal kojemu se, skoro imperativno, ima težiti. Pretočena, pak, u možebitnu poruku ovdašnjim mladim Hrvaticama to glasi: »Da mi je samo Sekom biti, kako bi mogla Hrvatskom harati«!

Na drugom su mjestu bile destinacije po unutrašnjosti Hrvatske, osobito u istočnome dijelu, gdje je interes za događaje na koje su pozivani vojvođanski Hrvati bio daleko veći. Također, i očitovana empatija domaćina za naše prilike bila je vidljivija. Čak i stanovita spremnost da se nekako pomogne. No, trajnijih rezultata glede svestranije programske suradnje, koja je veća od održavanja kulturne priredbe, prema pravilu je izostajalo. Jedan od razloga tomu jest što se prečesto spominjao Zagreb kao ona istanca gdje se o tomu mora odlučiti! No, dok se iz Zagreba (uzaludno?!) čekaju odgovori ili dogovori, Seku & co. na glavama krase lovorovi!

RIJETKO SE OPHODE RUBOVI: Najrjeđe se odlazilo na rubove hrvatstva izvan Hrvatske! I dok je suradnje, ali neusustavljene i bez ozbiljnih planova, bivalo s Hrvatima u Mađarskoj, vjerojatno zbog blizine prostora i povijesnih veza, gotovo je posve izostajala komunikacija s Hrvatima s drugih prostora. Na prste jedne ruke mogu stati kontakti između njih i ovdašnjih hrvatskih institucija i organizacija u posljednjih desetak godina, pri čemu oni po naše mjesno hrvatstvo možda imaju veći značaj od odlazaka u Zagreb! 

Zašto je tomu tako? Jednostavno iz razloga što se od njih neće dobivati samo nekakvi naputci ili uvijek iznova biti u prilici govoriti kakvo nam je stanje i objašnjavati što su nam potrebe, već će se moći uspoređivati konkretne prilike, sagledavati problemi s kojima se suočavamo, vidjeti kakvi se odgovori na njih daju... Drugim riječima, razmjena vlastitih iskustava rubnim Hrvatima može biti daleko korisnije od svih drugih »programa skrbi« kojima su iz središta izloženi.

HRVATSTVO U SARAJEVU – MNOGOVRSNO VELESILJE: Prvi dojam u susretu sa sarajevskih Hrvatima jest da su to ljudi koji imaju strašno iskustvo iz nedavne prošlosti te da se susreću s velikim problemima. Pa ipak, oni se ne mire sa stanjem u kojem jesu, nego u okvirima postojećih mogućnosti iznalaze najoptimalnija i najpovoljnija rješenja na kojima onda posvećeno rade. Drugi dojam jest da su okrenuti ponajprije sebi, ne iz razloga moguće sebičnosti, već iz razloga eventualnog nedobrohotnog držanja drugih. I to je vidljivo ne samo u slučaju njihova kritičkoga držanja spram unutarnjih bosanskohercegovačkih političkih datosti, nego i spram slabosti koji dolaze iz kruga vlastitih činitelja, ali i odnosa Republike Hrvatske i njezinih politika spram Bosne i Hercegovine, a onda i tamošnjih Hrvata. Drugim riječima, malo je infantilnosti u njihovim držanjima.

Možda je razlog tomu što struktura unutar hrvatske zajednice uveliko počiva na kompetencijama – dobar su primjer njihove knjige, u čiji rad su uključeni najveći stručnjaci za pojedine oblasti, pa im knjige nisu, kao što u nas znaju biti, mrljave i prandave! Isto tako, dopušta se postojanje pluralnosti ne samo slika svijeta već i programa koji se ostvaruju – u njih se jedinstvo ne razumije pogrešno, kao što je čest slučaj u nas, kao jedinstvo misli niti čak htijenja, već u istosti ciljeva, pravilima ponašanja i valjanosti posljedica, to jest korisnosti ishoda. Pri čemu različiti otoci nisu svjetovi za sebe, već se oni putem dijaloga stavljaju u funkciju zajedničkih stremljenja! Valja istaknuti da među njima nema tabua, već vlada kritičnost, otvorenost i spremnost za kreativnu komunikaciju sa svima. I? Čovjek ne može ne primijetiti kako je to sve daleko od zbilje ovdašnjih Hrvata...

U svemu navedenome prednjači, i to je zanimljivo, ne politička već kulturna i napose crkvena elita. To se ponajbolje dadne vidjeti po onome što čine »ujaci« u Bosni, to jest franjevački redovnici Bosne Srebrene. Uistinu je fascinantno na mnogim planovima – od rada na planu crkvenosti (npr. nesvakidašnja posvećenost pastoralu, ili učinci vlastitoga učilišta), preko prosvjetne i kulturne djelatnosti (npr. kvalitetna nakladnička djelatnost, ustrojeno memoriranje kulturne baštine), pa do skrbi za siromašne (npr. pučke kuhinje). Bilo bi i više nego dobro kada bi se njihova iskustva, i to na narodnosnom planu, pokušala prenositi i na našu zbilju, koja u nebo vapije svojim brojnim slabostima, problemima i potrebama te inkompetentnim odgovorima na njih.                                                                  g