Arhiv tekstova

Cilj ili sredstvo

 

Izvanredni parlamentarni izbori u Srbiji postaju sve izvjesniji, kao što je izvjesno da skupštinsku većinu trenutačno ne čine demokrati i narodnjačka koalicija, već radikali, narodnjačka koalicija i socijalisti. Rezolucija, koju su radikali usuglasili s DSS-om i NS-om mimo Vlade, je bila razlogom da se predsjednik Tadić, dan prije sjednice oglasi i kaže kako »radikalska rezolucija nije o očuvanju integriteta Srbije i ne koristi obrani Kosova i Metohije, već ima za cilj da Srbija više ne pregovara o budućem članstvu u EU-u«. Skupštinska sjednica, na kojoj je 133 zastupnika bilo za stavljanje na dnevni red ove rezolucije, prekinuta je odlukom predsjednika Skupštine koji je to obrazložio time što Vlada nije dala mišljenje o  prijedlogu. Prijedlog rezolucije »O zaštiti integriteta i suvereniteta Republike Srbije u odnosima s međunarodnim organizacijama« trebao je pozvati EU da »jasno i nedvosmisleno« potvrdi cjelovitost državnog teritorija Srbije kao uvjet za nastavak pregovora o pridruživanje Srbije Europskoj Uniji. Skupština je prema ovoj rezoluciji trebala pozvati EU da povuče odluku o slanju misije, a  zemlje članice EU-a, koje su priznale jednostranu neovisnost Kosova, da tu odluku ponište. Kako je malo vjerojatno da bi, ukoliko bi ova rezolucija i bila usvojena, bilo koja država povukla priznanje, više je nego jasno da je pitanje Kosova  manje cilj, a više sredstvo u međusobnoj borbi  političkih snaga jer i nedavni izbori pokazuju kako je premoć demokratske opcije u Srbiji vrlo slaba. 

Dvjesto pedeset  izaslanika, na redovitoj Skupštini Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, zatražilo je da Srbija nastavi s približavanjem EU-u, a za proeuropsku su politiku i druge manjine. No, premda u Srbiji živi značajan broj pripadnika manjina o tome kojim pravcem želi Srbija ipak ne odlučuju oni. To ovisi, prije svega,  o raspoloženju većinskoga naroda. Manjine su, s druge strane, one koje redovito trpe u situacijama kao što je ova.  Ako se i može prihvatiti činjenica da uvijek postoje »usijane glave« koje će iskoristiti situaciju i iskaliti svoj bijes na onim slabijima, teško se može prihvatiti pasivan odnos  policije i neotkrivanje počinitelja, a još je teže prihvatiti opravdavanje nasilja. Ukoliko se gleda kroz prste onima koji uništavaju tuđu imovinu ili ugrožavaju sigurnost drugih ljudi, postavlja se  pitanje može li se govoriti o vladavini zakona.  Zebnja i strah manjina se tada  povećava i postaje sve opravdanijom.