Arhiv tekstova

Dolazak Kineza na naše tržnice, kasnije i otvaranje njihovih brojnih prodavaonica u svima, pa i najmanjima sredinama, a pogotovo aureola jeftinoće koju su sami sebi stvorili, unazadila je mnoge stare zanate i vještine na ovim prostorima. U neimaštini kroz koju je puk devedesetih prolazio ovi vješti trgovci su preplavili tržnice jeftinom robom i jednostavno mamili osiromašeni puk na okretanje leđa prodavaonicama, bez obzira na očitu lošu kvalitetu nuđenoga. Po principu »Nek je šareno i nek je puno, a za što manje novac«a, puk je neosjetno postajao rob navike kupovanja svega na tržnici – od »grincajga«, preko toalet papira, mesnih prerađevina, kućnih potrepština, pa sve do gaća i kaputa. 

Tako i danas, bez obzira što je na tržnicama roba postala skuplja no u prodavaonicama, jedan dio puka ne odustaje od kupovine po navici. Takva potrošačka navika u velikoj mjeri je dovela do velike krize u izradi i prodaji mnogih proizvoda od materijala koji se nalaze nadomak ruku, u prirodi. Zamijenila ih je svemoćna kineska plastika, tako jeftina, ali s druge strane i tako neukusna. Naše  domove su napunile košare za kruh, tanjuri, čaše, poslužavnici, igračke, čačkalice koje se lome već pri dodiru zuba i što sve ne. Zaboravili smo na te iste proizvode, ali ne napravljene od plastike, nego od drveta, trske, šaše, pruta i ostalih materijala iz našega okruženja. 

PLETENJE KOŠARE: Sve je manje onih kojima je izrada te vrste potrepština osnovna djelatnost. Jedna od njih je i Anica Šokac iz Sonte. Dok plete košaru »za svetenje«, žali za nekadašnjim životom. »Bila sam djelatnica opće bolnice u Somboru, ostala sam kao tehnološki višak bez posla. Sada sam kućanica, nemam mjesečne prihode, a kako sam pripadnica generacije koja je prestara za uposlenje, a premlada za mirovinu, snalazim se svakako. I muž Antun i ja radimo sezonski, on u građevinarstvu, ja u poljoprivredi, tako da nam je zima najkritičnija. Sin Nenad, dvanaestogodišnjak, traži svoje, njemu moramo pružiti osnovne životne uvjete, koji kod nas sve više postaju luksuz«, pripovijeda Anica, a košara u njezinim rukama jednostavno raste, iz debljeg i tanjeg pruta nastaje nešto što je sve ljepše za oko. Dok gleda, čovjek stječe dojam da je to lako, da bi mogao i on.

»Ovo je naporan posao, a mnogi kažu da je umjetnost. Izgleda lako, ali čovjek mora imati mirnu i preciznu ruku, a prije svega mora znati pripremiti prut. Nije svejedno koji se dopremi, u našem ataru ima dosta ritskoga zemljišta, a samim tim i dosta vrbaka. Prut se siječe i donosi u listopadu. Mora biti savršeno zdrav, kako se ne bi već prije vremena lomio. Prije samoga kuhanja prut se sortira po debljini i po duljini i veže se u tanke snopiće. Što je tanji i dulji, prut je kvalitetniji. Kuha se i po dva dana, prekuhati se ne može, ali ukoliko nije dovoljno kuhan, krt je i nije pogodan za pletenje. Prije samog pletenja opet ga namočim, a za vrijeme pletenja stalno je obložen folijom, kako ne bi izgubio svu vlagu«, objašnjava Anica. 

PUT DO KUPACA: I kostur košare izrađen je od pruta. »Vidite ovaj kostur i on je od kuhanoga pruta, samo debljega. Ovisno o vrsti košare, debljina pruta za kostur je i do cijeloga centimetra. Vidite, sve je učvršćeno prirodno, nema čavlića, nema žice, nema ljepila, samo urezi i stezanje. U prstima moraš imati dobar osjećaj, jer ukoliko stegneš za nijansu jače od potrebnog, prut se lomi, a ukoliko ne stegneš dovoljno, brzo se rasipa. Košara mora biti lagana, ali čvrsta, mora se ‘zalijepiti za ruku’« , pokazuje Anica urađeni dio posla. I pokraj ne baš više jeftine kineske robe, ovi proizvodi nalaze put do kupaca. 

»Čini mi se da polako jenjava potražnja za kineskim proizvodima. Prije nekoliko godina bila je umjetnost prodati i jednu košaru, ljudi su kupovali jeftine plastične replike, koje su se jako brzo i habale. Kad su to uvidjeli ponovno su se počeli okretati tradiciji. Sad kupuju ono što su proizvodili i naši stari, tumačeći kako je potrebno sačuvati svaki djelić naše baštine. A ovo i jest dio naslijeđa, košare su pleli i moj otac, i djed, i djedov otac. Kako braće nemam, otac je bio presretan kad sam pokazala zanimanje za ovaj ne baš ženski posao. Mene je to privlačilo od malih nogu, u početku sam s užitkom pomagala ocu, i ne misleći da će mi to jednoga dana gotovo postati kruh. U posljednje vrijeme nemam razloga za žalbu, potražnja za mojim rukotvorinama je u porastu. Ljudi polako uviđaju da je ovo ipak visoka kvaliteta u odnosu na jeftine replike koje se brzo raspadaju«, završava Anica i košaru i razgovor. 

Ostavljamo je u uvjerenju da će, poput nje u dječjim godinama, i njezin Nenad pokazati zanimanje za pravu umjetnost starinskoga načina obrade prirodnih materijala, da će i on dati doprinos očuvanju bar jednoga maloga segmenta naše bogate tradicije.

g