Arhiv tekstova

Ovih dana u liturgijskim čitanjima me je malko »zaintrigirao« tekst proroka Jeremije, koji kaže: »Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća«. Malo dalje u istom ulomku kaže: »Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?« 

SRCE – SREDIŠTE ČOVJEKA: Svakako ovaj tekst zbunjuje kada znamo da je u biblijskom smislu srce središte čovjeka i mjesto susreta Boga i čovjeka. Srce nije organ, nego čovjek u najintimnijoj svojoj biti, u sebi samome – u svojoj savjesti. Na taj izazov proroka Jeremije čita se ulomak iz evanđelja svetoga Luke, poznata prispodoba o »nekom bogatašu« i siromahu imenom Lazar. Isus u toj prispodobi spominje kako je bogataševo srce osamljeno u užicima i godinama nije to srce reagiralo na siromaha Lazara koji je pred vratima ležao proseći, bolestan i u čirevima. Zanimljivo da Luka u prispodobi Lazara imenuje i znamo, dakle, tko je, a za bogataša koji je svoje srce »utovio« u užicima, naziva samo »bio neki bogataš«. Iza smrti ponovo su suočeni taj bogataš i Lazar. Lazar je prema prispodobi smješten u »krilo Abrahamovo«. To je pojam kojim se označuje blaženo stanje djeteta, ali i stanje čovjeka – kršćanina, koji je smješten u krilo svete Majke Crkve. Sudbina je  drugačija. Bogataš je u gorkim mukama i u živom plamenu. Traži pomoć, utjehu i kap vode. Za života nije pružio ni mrvicu Lazaru na svojim vratima, jer mu je srce podmuklo i nije primjećivalo njegovu glad. Sada traži kap vode, ali je »provalija nepremostiva«, stoga da i hoće, Lazar ne može utješiti bogataša u patnjama. Druga molba je upućena kao interventna. Bogataš, naime moli da onda Lazar »ustane od mrtvih« i posvjedoči bogataševoj braći da je njegova sudbina propast i da barem njih spasi. I ovaj puta je odgovor negativan. Imaju proroke, imaju Mojsija, neka njih slušaju. 

POIGRAVANJA: Razmišljam dalje o tom ljudskom srcu. Uistinu naša osoba ima svoje središte. To je upravo to spomenuto srce. Kako li je ono zavodljivo i kako se s njime mnogi poigravaju. Prvo »poigravanje« je pitanje našega samoodgoja. Činimo velike napore da odgojimo svoje tijelo. »Mazimo ga i pazimo«, a ono prolazi i prolazi. Nikad zadovoljno, nikad do kraja zdravo i tijelo ostaje tijelo, kako mi reče jedan liječnik u Osijeku: u konačnici samo jedna »vreća smeća koja hoda«. Nisam baš siguran da je taj izričaj toga liječnika dobar, ali u konačnici i što je ljudsko tijelo ako ne uzmemo u obzir sve ostale datosti po kojima je čovjek – čovjek? Veliku pažnju posvećujemo i svojoj intelektualnosti. Svakako treba. Čovjek je razumno biće i što bi bilo kad bi zanemarili taj tako dragocjeni dar i vlastitost naše naravi? No, pred nama je danas jedan krucijalni problem: kako odgojiti razum? Više je ova generacija ona koja prima gotove rezultate nego koja stvara i razmišlja. Sve nam se servira. Tako je zapravo na pomolu jedna »gotovanska« generacija koja sve zahtijeva, ali malo ulaže. Nedavno mi je jedan profesor na Učiteljskom fakultetu rekao da bi na prijemnom ispiti iz pismenih radova za pismenost mogao lagano dati svima neprolaznu ocjenu. Mladi čovjek našega vremena je nenačitan i nepismen. Pitanje onda u čemu je njegova logika i kultura razuma koji bi trebao biti izvor svjetla i temelj svih postupaka čovjeka. Ne znamo kakva nas budućnost čeka, ali konstatacija je istinita i zabrinjavajuća. Sada se vratimo srcu. Ako je istina da je čovjek srce, a jest, i ako je istina što tvrdi Jeremija da je od svega srce najpodmuklije, kako se tek ono odgaja? Tko to danas odgaja srce kao središte svoga bića? Imam dojam da su naša srca »otežala« u salu užitaka i da je zato danas čovjek uistinu »zavodljiva srca«. Više nego ikada srcem današnjeg čovjeka se lako manipulira. Toga smo i danas svjedoci. Prorok kaže: »Ja, Gospodin, istražujem srca i ispitujem bubrege, da bih dao svakome po njegovu vladanju, prema plodu ruku njegovih«. Vraćamo se prispodobi o Lazaru. Što ako taj Gospodar »koji ispituje srca« bude vraćao po zaslugama srca suvremenog čovjeka? Kakova nas budućnost čeka već sada... a tek u vječnosti? 

POSLJEDNJI SUD: U enciklici Benedikta XVI. »U nadi spašeni«, Papa nas podsjeća na poznati posljednju sud. Među ostalim kaže i ovo: »U suvremenom dobu ideja posljednjeg suda sve više blijedi: kršćanska je vjera individualizirana i usmjerena prije svega prema spasenju pojedinca, dok u razmišljanju o univerzalnoj povijesti svijeta velikim dijelom prevladava ideja napretka. Ipak, temeljni sadržaj iščekivanja suda nije jednostavno nestao, već je poprimio drukčiji oblik... Ateizam 19. i 20. stoljeća je, sudeći po njegovim polazištima i ciljevima, inačica moralizma: To je prosvjed protiv nepravdi u svijetu i svjetske povijesti općenito. Svijet u kojem postoje tolike nepravde, u kojem toliki nevini trpe i u kojem vlada toliki cinizam vlastodržaca, ne može biti djelo dobroga Boga.« Toliko Papa. I u ovoj stavci se vraćamo našoj temi. Mi činimo povijest, ali povijest će biti drukčija i počet će drugačije vrijeme onoga časa kada svatko od nas dopusti obraćenje svoga srca, uskladi razum prema pravim vrednotama i postavi tijelo u pravilni suodnos sklada duha, duše i tijela – pravoga čovjeka.           g