Arhiv tekstova

Za raziku od plesnih umje-tnika, košarkaša i punk-rock glazbenika, filmaše iz Hrvatske ništa nije spriječilo da se pojave u Srbiji, konkretno na ovogodišnjem FEST-u, i to u jeku ovdašnjih političkih zbivanja. Je li to zbog velikog značaja ovog beogradskog »festivala festivala«? Ili je to još jedan dokaz kako su filmaši »svijet za sebe« – nije ni važno. Važno je da je hrvatski redatelj Kristijan Milić, autor filma »Živi i mrtvi«, toplo dočekan u Beogradu i zasut pohvalama na konfereciji za tisak nakon novinarske projekcije njegovog debitantskog ostvarenja i pitanjima studenata nakon projekcije na Fakultetu dramskih umjetnosti. Inače, Milićev se film natječe za nagradu u kategoriji »Europa izvan Europe«, dok je u kategoriji »Činjenice i slagalice« prikazano ostvarenje »Dobro jutro« Ante Babaje.

Film »Živi i mrtvi« izgleda kao spoj Stoneovog »Voda« i »Noći živih mrtvaca« u režiji Sama Peckinpaha, jednog od Milićevih uzora iz mladosti. Sam naslov filma ukazuje na nekoliko stvari i možemo se zapitati – tko je tu živ, a tko mrtav? Jesu li mrtvi Bošnjaci, a živi Hrvati (kako je pogrešno primijetio jedan recezent iz Sarajeva) ili je obratno? Možda nije ni važno. Isto bi se moglo reći i za partizane, ustaše i domobrane, koje vidimo u filmu. Milićev film zapravo čine dvije (anti)ratne priče od koji se jedna događa u vrijeme Drugog svjetskog rata, a druga u vrijeme rata devedesetih. Reklo bi se da je naslov ovog velikog antiratnog epa, u kojem nije važno tko ubija, a tko biva ubijen, zapravo aluzija na horror žanr čije su tehnike korištene u ovom ostvarenju, koje se na kraju i pretvara u pravi »zombi podžanr«. Milićevo je čedo pokupilo sve što se moglo pokupiti na festivalu u Puli i s ukupno osam nagrada, uključujući i onu za najbolji film domaće produkcije, pokazalo da se s novim hrvatskim autorima ne treba šaliti. Primjera za to bilo je dovoljno i u bliskoj prošlosti. 

   Film »Živi i mrtvi« prihvaćen je od strane publike i kritike i od skora je u kino distribuciji u  Hrvatskoj, a poslije FEST-a će se pojaviti i u kinima u Srbiji. Fascinantna je surovost kojom Milić, bez ikakvog šminkanja, prikazuje sudionike u ratu na obje strane, koji se drogiraju, piju, pljačkaju, pucaju i kad ne moraju – onako kako sve to već i jest u ratu. Jak autorski pečat, čovjeka koji je i sam bio sudionik ratnih događanja, oslobođen svake političke korektnosti (što bih istakao kao najveću prednost, a ne kao manu) osjeća se u svakom kadru, divnoj montaži i slow-motion sekvencama. Zato mi preostaje samo priključiti se brojnim pohvalama koje je ovaj film dosad dobio.

M. Šokčić