Arhiv tekstova

Sredina je veljače. Još je hladno. Promjenljivo. Čas sunce iz oblaka izviri, čas oblaci zrake skriju. Prijete snijegom. Auto guta kilometre. Žurimo. Hitamo. Znamo kamo, a  ipak kasnimo. Čudno neko vrijeme. Puno žurbe, puno hitnje, brzine, obveza, htijenja, mogućnosti, a opet se ne sustižemo, ne obavimo sve kad treba.

Prolazimo Bač. Nelagodu kašnjenja blizina Plavne potiskuje. Ulazimo u selo. S desna silosi.  Trebalo bi fotografirati panoramu Plavne. No, ne zaustavljamo se. Prolazimo ušorenom ulicom. Prizemne kuće kao da se samo bojom razlikuju. Ili se to nama samo čini. Na desnoj strani ulice drveni zvonik pravoslavne crkve. Zaustavljamo se u središtu sela, pokraj crkve. Gdje dalje? Prilazi nam naš domaćin Zvonimir Pelajić. Kaže: – Čekam vas, dugo. Upoznajemo se i krećemo k domu Siniše Bartulova, predsjednika novoosnovane hrvatske udruge »Matoš« u Plavni. Sjedamo. Govorimo, zapravo oni govore o planovima »Matoša«, koji za sad ima folklorni odjel i tamburaški sastav, a ovih je dana počeo  raditi i istraživački odjel. Na Osnivačkoj skupštini koja je održana 17. siječnja 2008. u Vatrogasnom domu okupilo se oko 150 ljudi. Gotovo polovica Hrvata-Šokaca koji u selu žive. A zašto baš »Matoš«? Antun Gustav Matoš, naš Bunjevac, često je u Plavnu dolazio kod svoga »dida Grge« učitelja i kantora plavanjskog. Ovdje su znali ljetovati. I otac mu je ovdje rođen. Je li se tad, kad je čamcem od Dunava k selu plovio, prirodom nadahnjivao? Jel’ se u razgovoru s Šokcima bogatstvom oplemenjivao? Je li sanjao,  bolji odlazio? Je li stihove Notturna ovdje napisao ili ih je sa sobom ponio?

 

Mlačna noć; u selu lavež; kasan

Ćuk il netopir;

Ljubav cvijeća – miris jak i strasan

Slavi tajni pir.

 

Sitni cvrčak sjetno zvuči, jasan

Kao srebrn vir;

Teške oči sklapaju se na san,

S neba rosi mir.

 

S mrkog tornja bat

Broji pospan sat,

Blaga svjetlost sipi sa visina;

 

Kroz samoću, muk,

Sve je tiši huk;

Željeznicu guta već daljina.

 

Obilazimo selo. Fotografiramo crkvu sv. Jakova koja izgrađena 1813. godine. Ulazimo u nju. Izoliraju se zidovi. Penjemo se drvenim stubištem na kor. Orgulje donesene iz Bačkog Novog Sela su tamo smještene. Neispravne, čekaju majstora. Plavljani su ispred crkve 2007., 35 godina od rušenja, postavili bistu dr. Josipa Andrića,  znamenitog pripovjedača, publicista, glazbenika i jezikoslovca. Ponosni su što je često boravio, pisao i skladao o selu. A kako i ne bi kad mu je mati odavde.

Šećemo. Selo ima osnovnu školu »Ivo Lola Ribar«. Naš je domaćin tamo predavao. Ima selo i tržnicu, zdravstveni dom, dvije kavane. Dolazimo do betonskog križa. Na tom je mjestu poslije dolaska franjevaca i naroda iz Gornje Tuzle izgrađena 1721. bogomolja od pletera (pruća oblijepljenih blatom). 

Iz susjedne kuće izlazi starica. Pitamo je što radi. Kaže: – Cijepam drva. Zar nema koga mlađeg? – nastavljamo razgovor. – Nema! Puno je staračkih domaćinstava. Puno je praznih kuća. Oni koji su ostali bave se poljoprivredom. Drugog posla nema. Mladi se školuju. Odlaze. Selo stari, - bujicom riječi odgovara starica.

Pljusak nas snijega zaspe. Ne bježimo. Divimo se ukrašenim zabatu kuće. Pokrivena je »biber« crijepom na kojem se nastanila mahovina. Na mnogim je zabatima ispisano ime graditelja i godina gradnje.

Želimo otići i na Dunav, za dana. Vozimo se prema skeli. Ima li još negdje skela na Dunavu? Stižemo do carinarnice. Policija nam ne dozvoljava snimati. Preko je Hrvatska. Preko je Vukovar. Kao na dlanu. i Vodotoranj projektilima, za vrijeme rata, osakaćen. Kao duše ljudske. Domaćini se s gorčinom sjećaju tih vremena.

Vraćamo se. Pokazuju nam nošnje šokačke, plavanjske. Prelijepe su. One su, kažu, drukčije u svakom šokačkom selu. Mrak pada. Krećemo. Domaćini nas ispraćaju. Mašu. Odlazimo. Nadi je žao što nije snimila panoramu Plavne. Meni ničeg nije žao. Vratit ću se. Zbog ljudi. Zbog okoliša.