Arhiv tekstova

Ako je nedvojbeno da su najveće žrtve pogrešne politike u ovoj zemlji ljudi srednjeg imovinskog statusa, onda se to podjednako odnosi na ljude u gradu  i na selu. Stalež koji bi trebao biti oslonac svakoga društva, u prethodnih je dvadeset godina, i u gradu i na selu, doveden gotovo do dna. Tek se sada polako budi i pokušava uhvatiti korak. S najvećima, profiterima i lovcima u mutnom, ukorak se nikada neće moći, ali odljepljivanje od nezasluženo degradirajućeg položaja kod nekih je poduzetnih ljudi ipak počelo.

Jedan od primjera, nipošto osamljen, donosimo iz Đurđina, sela nadomak Subotice. Tamo se skupina od devet poljoprivrednika prije koju godinu udružila, uložila novac u zajednički biznis i uskočila u vlak koji hvata vezu s konkurencijom. Zajedno su jači, kažu.

VELIKI ZALOGAJ: »Uvidjeli smo da sami ne možemo puno učiniti, ne možemo napredovati ako se ne udružimo«, kaže Vlatko Stantić, jedan od inicijatora osnivanja zemljoradničke zadruge »Đurđinski atari«. Vlatko Stantić i njegovi rođaci – Svetislav i Darko Stantić, krajem 2005. godine ispitivali su mogućnosti za ulaganje u silos, kako bi mogli sami odlučivati o tome kada će, kome, i po kojoj cijeni, prodavati svoje žito. 

»Stavili smo sve na papir i vidjeli da će nas biti premalo, da nas trojica to nećemo moći isfinancirati, da će za nas to biti preveliki zalogaj«, prisjeća se Vlatko Stantić. »Pozvali smo onda još nekoliko mladih poljoprivrednika i tako su razgovori počeli. Prikupili smo predračune za gradnju silosa i došli do brojke od 100 000 eura. Potom smo krenuli u obilazak silosa po Vojvodini. Uvidjeli smo nedostatke u našem projektu i izmijenili planove. No, to nas je dovelo do puno većeg iznosa ulaganja. Konačna brojka iznosila je 280 000 eura.«

Taj je iznos obeshrabrio neke od zainteresiranih i počeli su razmišljati o povlačenju. Ali, prevladao je poduzetničkih duh Stantićevih, koji su bili i ostali »glavni« u projektu, pa su zadrugari svoja ulaganja podijelili u dionice, te sada u projektu svatko sudjeluje u onoj mjeri u kojoj može sudjelovati u troškovima. To je bio put da se zamišljena inicijativa, i pored početne nerealne procjene troškova, na koncu i ostvari.

POTPORA MINISTARSTVA I ADF-a: No, prethodno su ovi Đurđinčani učinili još nešto iznimno značajno. Za potporu su se obratili mjerodavnima – Ministarstvu poljoprivrede Republike Srbije i američkoj zakladi ADF.

»Na čelu Ministarstva poljoprivrede tada je bila Ivana Dulić-Marković, koja je imala sluha za probleme seljaka, i nama je odobrena bespovratna pomoć za namjenu gradnje silosa u iznosu od pet milijuna dinara, odnosno 60 000 eura. Ujedno nam je ADF odobrio bespovratno 40 000 eura. Preostali dio od 180 000 eura podijelili smo u dionice i sada svatko od nas zna koliki mu je udio u ovom poslu.«

Potpora Ministarstva poljoprivrede bila je značajna i možda odlučujuća, ali nije bila bezuvjetna. Od zadrugara se, naime, tražilo da na pet milijuna dinara ministarstva, oni sami ulože 12,5 milijuna dinara svog novca. Tko je koliko mogao i bio spreman uložiti, toliki mu je udio u smještajnim kapacitetima silosa i, naravno, u podjeli dividendi.

»Bilo je to rizično za sve nas«, priča danas Vlatko Stantić. »Mnogi nisu vjerovali da ćemo dobiti novac sa strane, a bez toga bismo imali velike probleme jer smo već bili potpisali ugovore s izvođačima radova.  Da nismo uspjeli gradnju silosa dovesti do kraja, to bi nam to zamrznulo kapital. Na sreću, naklonošću tadašnjeg vodstva Ministarstva – mi smo uspjeli.«

ISPLATIVOST: Kapaciteti dvaju spremnika silosa »Đurđinskih atara« iznose 110 vagona. Silos je u pogon pušten prošle godine, dva dana prije početka žetve. Zanimljivo je kako je koji od zadrugara iskoristio prvu sezonu svog novog biznisa.

»Ja, na žalost, žito nisam mogao staviti u silos jer sam bio u dugovima zbog gradnje silosa i urod sam morao prodati odmah nakon žetve«, objašnjava Vlatko Stantić. »Prodao sam ga po cijeni od 12 dinara po kilogramu. Neki od mojih kolega su ga ostavili u silosu i sada ga prodaju po cijeni od 24 dinara, što je dvostruko više. Jedan od nas, koji ima dvije dionice, jednu je otplatio već od razlike u cijeni u prvoj godini. I tu se pokazuje koliko ovaj posao može biti uspješan. Kada se ove godine riješim dugova koji više nisu veliki, moći ću odlučivati o tome kada ću pšenicu prodavati.« 

NA DUGI ROK: Zadrugari »Đurđinskih atara« relativno su mladi ljudi. Prosjek godina im je 40. Nisu najimućniji, ali ovako udruženi mogu se nositi s jakima, s onima koji diktiraju uvjete. 

»Ovo je dugoročna investicija«, kaže Svetislav Stantić. »Realna isplativost ove investicije je deset godina. Cilj nam je bio našoj djeci osigurati posao i zaradu u budućnosti. Mi dolazimo iz srednjih gazdinstava, ne iz jakih, i u ovome vidimo mogućnost natjecanja s velikima. To je jedini način da idemo ukorak sa svima. Tu, naravno, ne mislim na ‘Deltu’ i slične, o kojima ne možemo ni govoriti, nego na ovdašnje veće proizvođače. Nas smo se devetorica ovdje udružili,a za utrku s onima najvećima ne bi bilo dovoljno ni da nas se udruži 900.«

Ove je đurđinske poljoprivrednike na udruživanje natjerala nužda i to nije sporno. Nitko ne voli partnera ako posao može obaviti sam. Ali ako ne može, druge mu nema. Naši su sugovornici na dobitku iz nekoliko razloga: nema čekanja u redu za predaju žita, koje u sezoni traje satima, danima; nema plaćanja za skladištenje; nema nerealnog skidanja vrijednosti žita na primjesu, jer to više ne ovisi o onome koga netko drugi angažira; silos iznajmljuju i drugima na uslužno korištenje; i na koncu, svoji su na svome, o svemu sami odlučuju. 

»Imamo i problema, dječjih bolesti, ali otklanjamo ih postupno«, iskren je Vlatko Stantić. »Nedostaje nam još grubi pročišćavač, ventilator za propuhivanje ćelija, izgradnja još jedne ili dvije ćelije i na koncu sušara. Nadam se da ćemo i u tome uspjeti.«         g