Arhiv tekstova

Na planu obrazovanja na hrvatskome jeziku u Vojvodini u posljednjih šest godina došlo je do rezultata kakve je teško bilo zamisliti za Miloševićeve vladavine: prvi prvašići na hrvatskome upisani su 2002. godine; za svladavanje srbijanskoga nastavnoga programa djeca u hrvatskim odjelima od onda koriste udžbenike uvezene iz Hrvatske, koje odobravaju ovdašnja prosvjetna tijela; djeca koja pohađaju nastavu na srpskom jeziku kao fakultativni predmet slušaju i hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture; već dvije generacije nekadašnjih prvašića na hrvatskome jeziku postali su učenici viših razreda osnovne škole; od ove jeseni počeo je s radom i gimnazijski odjel na hrvatskome te je još petnaestak roditelja izrazilo želju da se njihova djeca nakon šest godina školovanja na srpskome jeziku nastave izobrazbu na materinjem hrvatskom jeziku.

Međutim, najveći dio ovih postignuća ostvaruje se tek na području subotičke općine u nekoliko osnovnih škola i gimnaziji, a fakultativni sati hrvatskoga jezika slušaju se i u podunavskim šokačkim selima. Jedno od pitanja koje još uvijek zahtijeva jasan odgovor jest koliko se prostorno može dalje širiti pravo na obrazovanje na hrvatskome jeziku: u Srijemu, u uvjetima u kojima su preostali pripadnici hrvatskoga naroda prošli golgotu 1990-ih godina strah je još uvijek široko prisutan; teško pada i mali broj zainteresiranih na području somborske općine, gdje je asimilacija među najmlađim generacijama veoma raširena; također je neshvatljiv maleni broj učenika u hrvatskim odjelima u nekim subotičkim četvrtima i selima u kojima živi značajan postotak hrvatskog življa… 

NERIJEŠENA PITANJA: No, i tamo gdje je obrazovanje na hrvatskome etablirano, još je uvijek mnogo neriješenih pitanja: lektorat i sveučilišna katedra za kroatistiku još uvijek ne postoje; za šest godina nije tiskana dvojezična školska dokumentacija (dnevnici, svjedožbe, đačke knjižice); prosvjetne vlasti apsurdno izjednačavaju izučavanje hrvatskoga jezika s elementima nacionalne kulture s fakultativnim predmetima, poput ručnoga rada, uvjetujući jednaki minimalni broja učenika radi odobravanja izvođenja nastave (i to samo u sjevernoj i zapadnoj Bačkoj, dok se u drugim vojvođanskim regijama za ostale manjine ovaj uvjet ne postavlja); poznavanje hrvatskoga jezika za predmetne nastavnike i profesore kao uvjet za rad u višim razredima osnovne škole i gimnaziji; osobitu pozornost zahtijevaju predmeti vezani za očuvanje nacionalne svijesti (materinji jezik, povijest, geografija, te glazbeni i likovni odgoj); otvorenje hrvatskoga školskoga centra s učeničkim domom itd.

Posebno je posljednjih mjeseci aktualizirano poznavanje hrvatskoga jezika kao uvjeta za rad u hrvatskim odjelima, što se pojednostavljeno može formulirati u činjenici da taj uvjet praktički ne postoji, već izbor nastavnika ovisi od drugih stvari (postotak norme, pitanje koja je škola matična, postojanje licence itd.) kao da se ne radi o nastavi na manjinskom jeziku! Prema najavama, pokrajinske prosvjetne vlasti pokušat će normativno riješiti ovaj problem, ali će za nastavu na hrvatskome to malo značiti, jer će najavljeni uvjeti teško moći biti ispunjeni (npr. završen dio obrazovanja na hrvatskome, položen lektorat i sl.). Rješenje, međutim, treba tražiti u već utvrđenim zakonskim ovlastima manjinske samouprave: budući da manjine svoju samoupravu, među ostalim i u području obrazovanja, ostvaruju preko manjinskih vijeća, jedini logičan zaključak jest da Hrvatsko nacionalno vijeće mora dobiti aktivniju ulogu u obrazovnom procesu na hrvatskome jeziku u dijelu koji se odnosi na jezik izvođenja nastave!

ADMINISTRATIVNE ZAPREKE: Postavlja se i pitanje kako zaustaviti trend prosvjetnih vlasti koje putem administrativnih zapreka posljednjih godina nastoje svesti obrazovanje na hrvatskome na puku formu, tj. da se nastava naziva hrvatskom, dok će u praksi ona biti pretežno na srpskome jeziku, pod izlikom da nema propisa koji omogućuju učinkovito ostvarivanje ovoga prava? Prije svega, očekujemo da vladina Služba za ljudska i manjinska prava učinkovito radi posao za koji njihovi službenici dobivaju plaću, umjesto da proizvodi problematična izvješća o navodno visokom stupnju ostvarivanja manjinskih prava, koje situacija na terenu prečesto opovrgava. Vojvođanski Hrvati također očekuju i adekvatniju zaštitu matične zemlje Hrvatske, prije svega u svjetlu međudržavnoga sporazuma o zaštiti manjina iz 2004. i sporazuma između dviju država o kulturnoj i prosvjetnoj suradnji iz 2002. godine. Dio toga jest svakako i potreba stvaranja učinkovitijega ustroja koji će u okviru HNV-a skrbiti o obrazovanju. 

Međutim, temeljni preduvjet za ostvarenje prava na obrazovanje na hrvatskome jeziku jesu djeca i njihovi roditelji: što više roditelja prevlada rezerve i strah te razumije obrazovanje na materinjem jeziku u prvome redu kao ustavno i zakonsko pravo koje osobnim primjerom može i ostvariti, to će oni biti najbolja brana perfidnim zaprekama prosvjetnih vlasti! Ohrabrujuća je činjenica da je aktualni pokrajinski tajnik za obrazovanje obećao predstavnicima zajednice (ali i javno, u Subotičkim od 25. siječnja) da će od jeseni biti otvoren 8. razred na hrvatskome ukoliko do početka ljeta roditelji i formalno izraze ovu želju, što će značiti još petnaestak zadovoljne djece (i roditelja) koji nastavu slušaju na materinjem jeziku!                               g