Arhiv tekstova

Negdje svinjokolj, negdje kolinje, negdje zabijačke, disnotor ili kako već sve ne, običaj je koji u Sonti od davnina ima naziv karbine. Kod naših starih karbine su od davnina bile odraz materijalnog statusa domaćina. Nadničarska sirotinja, bez obzira na to što je u pravilu živjela u najbrojnijim obiteljima, klala je jednu, eventualno dvije svinje, obično manje, teško zarađene nadničenjem kroz cijelu sezonu. Oni imućniji klali su i po tri ili četiri veće svinje, iako su živjeli u manjim obiteljima. Nek se vidi da se ima i može.

ŠLAHTERI I ACERI: Sve do poslije Drugog svjetskog rata svinje se uopće nisu šurile, nego su paljene slamom, da bi se koncem pedesetih i početkom šezdesetih taj običaj skoro u cijelosti izgubio i prešlo se na šurenje vodom. Karbine su bile pravo malo slavlje. Kako su obitelji bile brojne, a red je bio pozvati i susjede i kumove, na karbinama bi se okupio popriličan broj čeljadi, tako da nije bilo problema glede radne snage. Samo je bio potreban netko tko dobro zna voditi posao, netko tko će sve aktivnosti koordinirati, a taj netko zvao se šlahter. Šlahter je organizirao cjelokupan posao, određivao tko će raditi koji od pomoćnih poslova, poput skidanja kožura, sječenja čvaraka, sječenja i mljevenja mesa za prerađevine, a sam je obavljao one glavne, poput tranširanja svinje, »krojenja« šunki i ostalih komada mesa koje će na dimljenje, te pravljenja smjese za kobasice, urke, švarglu – već sukladno zahtjevima domaćina. I, svakako, nadijevanje smjese u crijeva. Šlahter je taj posao radio za određenu nadoknadu, najčešće u naturi. Obično je sa sobom vodio i pomoćnika, takozvanog acera. Acer je bio čovjek, obično stariji, koji je bio zadužen samo za loženje »pod kotao«. S vatrom je trebalo znati, trebalo je prvo zagrijati vodu za šurenje, potom skuhati »obarin«, odnosno meso za urke i švarglu, a na koncu istopiti i mast. Kod dobrog acera nikada ništa nije zagorjelo, a upravo se to znalo desiti kod domaćina kod kojega je »pod kotao« ložio netko od čeljadi tko je uz to još bio i ljubitelj kapljice. Bilo bi i zagorjelih obarina, a i preprženih čvaraka. 

RIJEČ MAJSTORA: Danas su u većini sonćanskih kućanstava karbine prestale biti slavlje. Izbjegava se svinjokolj u kući, svinje se »obrade« u klaonici, profesionalni mesari po svojoj tarifi obave sve i domaćinu donesu prerađevine. Za one, koji i dalje prave karbine u kući, na raspolaganju je nekoliko modernih šlahtera. Jedan od njih je i tridesetogodišnji Davor Šokac. »Osnovna djelatnost mi je poljoprivreda, ovo radim u zimskoj pauzi. Od starijih sam čuo da sam šlahter. Nisam izučeni mesar, ali ovaj »posao« volim raditi. Naslijedio sam ga od oca, on od svojega i tako to traje već generacijama. Bit ću malo neskroman, mislim da sam pokraj svojega oca naučio više nego današnje generacije u školi. U izobrazbi mesara postoje uske specijalizacije, a mi šlahteri znamo cjelovit proces – od klanja, do soljenja, pa po potrebi i dimljenja. Ja, osobno, bez recepata radim i desetak vrsta prerađevina, već po želji i ukusu domaćina. Uz to, moramo imati i smisla za organizaciju posla. Za razliku od prošlih vremena, kad je na karbinama bilo puno čeljadi, danas šlahter poradi većinu posla. Nema više ni onih starih »profesionalnih« acera, o obarinama volim voditi brigu osobno. Ne smiju se prekuhati, a ne smiju ostati ni otvrde. Isto tako i topljenje masti je posao koji traži znanje i osjećaj, volim kad su čvarci rumeni, a mast snježno bijela. Ukoliko predozirate vatru, mast može potamnjeti samo za dvadesetak sekundi. Žao mi je i što klasične karbine polako ustupaju mjesto klanju svinja u klaonicama. Tu više nema duše, radi se industrijski i bojim se da će u jako kratkom roku jedan lijep običaj otići u prošlost, u zaborav«, priča nam Davor dok »okraja« šunke. Za to vrijeme njegov pomoćnik Vlada Jakšić, ali ne acer, skida kožure... i tako u krug. »Puno sam slušao o starim običajima u našem selu, a vidim da ih je danas sve manje. Ovo vrijeme jurnjave za svim i svačim ubija dušu svemu u čemu su naši preci uživali. S Davorom idem kao pomoćnik više godina, radimo na način na koji se radilo u prošlosti. Ne žurimo, stalo nam je da poslije završena posla domaćin bude zadovoljan, da u dobrom raspoloženju kušamo što smo uradili i popijemo čašu vina. Žao mi je, samo, što vidim da se ljudi sve više okreću klaonicama, što vidim da će karbine u ovom obliku jako brzo nestati«, kaže Vlada. Ispod njihovih vrijednih ruku izlaze – šunke, kobasice, kulen, urke, švargla... A tamo gdje su njih dvojica, prisutno je i dobro raspoloženje. Ostaje nam samo nerealna želja da karbine u prastarom obliku ne iščeznu toliko brzo koliko Davor i Vlada predviđaju.

g