Arhiv tekstova

Povodom Međunarodnoga dana materinskog jezika koji se obilježava 21. veljače odlučili smo pokrenuti novu rubriku u kojoj ćemo progovoriti o nužnosti učenja materinskoga jezika te njegovanju jezične kulture.

Važno je napomenuti kako svaki narod mora učiti svoj standardni, književni jezik. Standardni jezik, onaj koji se uči u školama,  treba poslužiti za sporazumijevanje svih govornika istoga jezika neovisno o tome kojim narječjem govore i u kojem dijelu zemlje (ili izvan nje) žive. 

Hrvatski je književni jezik tijekom povijesti često bio ugnjetavan, podložan režimima koji su se izmjenjivali. Vršena je mađarizacija, germanizacija, srbizacija i talijanizacija jezika. Otkako je Hrvatska postala samostalnom državom, nastojalo se očistiti jezik od nepotrebnih tuđica i utjecaja drugih jezika, ugledati se na jezičnu i književnu tradiciju. 

Devedesetih godina prošloga stoljeća nastojalo se u hrvatski jezik vratiti riječi koje su ranijih godina bile potisnute ili zabranjane. Radnik je postao djelatnikom, lična karta osobnom iskaznicom, prisutan je nazočan i niz drugih primjera.  Tako je poprijedloženi prilog glede postao prečesto i pogrješno upotrebljavan  pa je gotovo potisnuo pravilnu uporabu prijedloga zbog, radi i prema.  Moglo se čuti: »Idem liječniku glede pregleda«.  Umjesto: »Idem liječniku radi pregleda«. Kako je prolazilo vrijeme, a Republika Hrvatska postala samostalnom i priznatom državom zanimanje za jezik i jezične probleme se smanjivalo. Čini se da se o jeziku vodila briga više u vremenima dok je bio zabranjivan  i nasilno izmjenjivan, nego danas kada ne postoji nitko koga bismo optužili za ugnjetavanje. 

Poznato je da se velike polemike vode oko pravopisa. U Hrvatskoj ih postoji nekoliko od onoga Babića, Finke i Moguša iz 2004. ( koji je jedini dobio službeno dopuštenje za uporabu u školama) te svih ponovljenih i dopunjenih izdanja istih autora   do novoga u izdanju Matice hrvatske. Pravopisna se pravila u njima razlikuju i toliko zbunjuju korisnike da se već svima diže kosa na glavi pri spomenu pravopisa i pravopisnih pravila sličnih onom Treba li pisati ne ću ili neću? 

Nužno je napomenuti da samo rijetki upozoravaju na ozbiljnije probleme, a to su poljuljanost jezičnoga standarda u leksičkoj, pravopisnoj i posebice naglasnoj normi. Čitajući novine, slušajući medije sve češće čujete engleske riječi pa se stječe dojam da mi nemamo svojih riječi, kao da smo se prije sveprisutne globalizacije sporazumijevali sustavom znakova, a ne normiranim jezikom. Gotovo svakodnevo čut ćete izraze: »Idem u šoping«. Ili: »Kupila sam u Pet centru malu zlatnu ribicu«. 

Pročelja starih zgrada prelijepljena su velikim plakatima na kojim se ljude izvješćuje kako se u gradu otvara neki novi  shoping centar lijepoga, hrvatskoga naziva Avenue Mall. 

Što reći na kraju? Hrvatski se jezik stoljećima borio s različitim neprijateljima. Do danas je sve bitke dobio. Na nama je da odlučimo hoćemo li izučavati i njegovati svoj materiski jezik ili ćemo se prepustiti svopćem trendu globalizacije i pokleknuti pred moćnim i velikim engleskim jezikom. Ako u sportu možemo svima (pa i velikoj Engleskoj) dokazati da smo jači i bolji, ne vidim razloga da to ne učinimo i sa svojim jezikom!

g