Arhiv tekstova

Protekla godina na hrvatskoj je književnoj sceni osvijetlila nekoliko književnih imena. Ne mali broj kritičara i čitatelja složio se kako su u 2007. godini glavnu riječ vodile spisateljice, ponudivši naslove koje nije moguće zaobići. Među njima je istaknuto mjesto zauzela Sanja Lovrenčić, autorica koja jednako uspješno piše za djecu i odrasle. Njezina knjiga »U potrazi za Ivanom« sasvim je zasluženo nagrađena prestižnom književnom nagradom »Gjalski«, skrenuvši tako pozornost na sebe, ali i na veliku hrvatsku spisateljicu Ivanu Brlić-Mažuranić, o kojoj knjiga govori.

Riječ je o književnici u čijem su prezimenu ujedinjene dvije značajne obitelji hrvatskog političkog i kulturnog životu. Ivana je unuka velikog hrvatskog književnika i bana Ivana Mažuranića (čiji nam je ep »Smrt smail-age Čengića« poznat iz obvezne školske lektire), a udajom za brodskog odvjetnika Vatroslava Brlića Zagreb je zamijenila Brodom na Savi. Sudbina žene i književnice u vremenu i prostoru, koji nije posve išao na ruku snažnim umjetničkim osobnostima poput Ivaninih, sasvim su dovoljan povod da posegnemo za ovom knjigom.

BIOGRAFSKI ROMAN: No, Ivanin život, ma kako zanimljiv bio, ne bi se mogao pretočiti u originalno štivo da ga nije oživjela vrsna književnica poput Sanje Lovrenčić. U zanimljivom postupku pisanja nečega što bi se u početku moglo označiti kao biografija, trebalo je istinskog talenta, snage i upornosti da bi rezultat bio knjiga koja nam se nudi za čitanje. Do činjenica iz života spisateljice, koja je proslavila hrvatsku književnost i bila prevedena na brojne jezike, druga je književnica dolazila na način kako se to obično čini. Povijest je sačuvana u arhivima i brojnim zapisima, u Ivaninoj kući u Brodu i čuvenom Brlićevcu, čarobnom lijeku za sve tegobe koje su neštedimice sustizale veliku Ivanu. 

Ipak, rezultati takvog istraživanja, ma kako zanimljivi bili (primjerice, okolnosti pod kojima je Ivana umrla dugo su bile prešućivane), dali bi djelu jednu dimenziju. Saznali bismo podosta toga novog o ponajboljoj dječjoj spisateljici, »hrvatskom Andersenu«, ali teško da bismo razumjeli usud kakav je često predodređen za velika književna imena poput Ivane Brlić-Mažuranić. Ponirući u te druge dimenzije Ivanina života, Sanja Lovrenčić tumači ih svojim vlastitim sumnjama, pitanjima i stvaralačkim procesom. A upravo tu djelo prestaje biti pukom biografijom, pretvarajući se u izvrsni biografski roman. 

SUVREMENO GLEDIŠTE: Pitanje je li Ivana Brlić-Mažuranić, unatoč mjestu koje zauzima u hrvatskoj književnosti, današnjem mladom čitatelju zanimljiva, kao da su potakli Sanju Lovremčić da još jednom razmotri ono što velika spisateljica doista jest. Motreći je sa suvremenog gledišta koje funkcionira na drukčiji način, uvodeći kao kontrolu mladog čitatelja, sina Vida, Sanja će Lovrenčić zapravo preispitati sebe. Pri tom će se ono što čini njezin život i rad toliko približiti predmetu njezina istraživanja, da ćemo se ponekad morati zapitati - gdje je granica između prošlog i sadašnjeg? Ono najbitnije, uronjenost u književnost kao svoju bit, žrtve koje je nužno podnijeti, uspjesi i padovi, gotovo se isprepliću u sudbinama svih onih koji su podareni ljepotom i prokletstvom umjetničkog djelovanja.  

Dinamičan i slojevit, ovaj biografski roman rijetko će koga ostaviti ravnodušnim. Slika prošlog vremena što se izlizala od silnog oživljavanja i potrošila od tolikih citata Ivaninih djela, ovdje će dobiti novi sjaj. Očišćena od banalnih prikaza svijeta bajki u kojem je spisateljica poput Ivane valjda trebala živjeti, uskrsnut će prava slika ljudi i vremena, nudeći suvremenom čitatelju da se sam ogleda u zrcalu trenutka. »Priče iz davnine«, »Čudnovate zgode šegrta Hlapića«, »Jaša Dalmatin« – više neće biti jedine asocijacije kada se spomene ime Ivane Brlić-Mažuranić. Jedna druga spisateljica uspjela je, svojim romanom o njihovoj autorici, zaustaviti brzinu vremena u kojem živimo i podariti mu ponešto od lakoće i bistrine negdašnjih vremena. 

»Potraga za Ivanom« raslojit će se u mnoge dijelove i naznačiti i druge priče, sudbine, i promišljanja, potvrđujući da onaj tko je napisao ovakvo djelo zaslužuje značajno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ponajprije stoga što je njime Sanja Lovrenčić pokazala kako knjiga i čitanje, unatoč nepodnošljivoj lakoći drugih medija, nisu izgubili svoj čar. Bjelina papira i dalje se jednako nudi i priziva, tvoreći neprekinutu nit – od Ivane do Sanje.             g