Arhiv tekstova

Tri desetljeća bavljenja glazbom blues glazbenik i kantautor Robert G. Tilly (alijas Lonesome Bob Tilly) obilježio je ovih dana koncertom u Kazalištu »Dezső Kosztolányi« u Subotici. Na početku karijere nastupao je samostalno, a tijekom studija u Beogradu, početkom osamdesetih, s Draganom Ružićem – Macanom osniva akustičarski blues duo »After Midnight Band«, prvi takve vrste u tadašnjoj SFRJ. Od 1985. do 1997. profesionalno se bavio glazbom izvodeći folk, blues, reggae i jazz. Živio je i nastupao u – Mađarskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, SAD, Njemačkoj i Maleziji. Tijekom karijere snimao je s različitim glazbenicima. Osim kao izvođač specifičnog glasa i načina sviranja gitare (ali i drugih instrumenata), dajući tako autentičnost originalu, Tilly je stvarao i vlastitu glazbu. Sve navedeno rezultat je ukupno 16 autorskih i 3 kompilacijska nosača zvuka, objavljenih za domaće i strane diskografske kuće.

O glazbi je također i pisao, ali i prevodio pjesme blues i rock autora. Napisao je dvije monografije – »Veliki stilisti bluza« i »Veliki stilisti džeza« i knjigu eseja »(Moja) istorija roka«. Autor je i više radijskih i televizijskih emisija iz oblasti glazbe.

U najavi stoji kako je ovo tvoj oproštajni koncert. Koji je razlog »povlačenja«?

Posve isti kao i primarni razlog koncerta: tri desetljeća nastupanja na sceni. Ma, što »sceni«: to je u krajnjoj liniji – estrada, ma koliko pejorativno zvučalo. I jest. I ima zvučati pejorativno, jer tako jest. Život glazbenika, da ne idem sada u ono banalizirano i kičasto-klišeizirano – »sex&drugs&rock ‘n’ roll«, jest naporan i mučan. Premda nikada nisam, u biti, bio rocker. No, tim prije to važi za blues i jazz, dva žanra koji su mi puno bliži i draži. To je, suma summarum, rudarsko »dirinčenje« i nema tu nikakvoga glamoura, barem ne tamo gdje je velika lova. Tu mislim na Zapad, dakako, ali i na ove krajeve, do negdje druge polovice 80-ih minula stoljeća. Niti zdravstveno niti mentalno, nakon trideset godina muziciranja, pjevanja – od istoka Mađarske do zapada SAD, od sjevera Afrike do juga Skandinavije, ili, hajde da citiram neke likove u ovom beznadnom nam okruženju, a koji sebe bezobrazno ozbiljno shvaćaju: »od Horgoša do Dragaša«. Dakle, nikako se to više ne da izdržati, a da, radi preopterećenosti »stroj ne pukne«, kako bi to moj imenjak Plant iz negdašnjih »Led Zeppelin« svojedobno otpjevao: »When The Leeve Breaks« (prim. aut. »Kada kočnica pukne«). 

Pretpostavljam da ćeš ipak imati manje nastupe u klubovima, te raditi primijenjenu glazbu, kao prije dvije godine u slučaju filma »Europa preko plota« Želimira Žilnika?

Ne. Ne kanim uopće više nastupati »u živo«. Dakle, mislim se u potpunosti koncentrirati na rad u studijima, jer je to ionako ono što sam posljednjih desetak godina najradije činio. Snimanje vlastitih nosača zvuka, kojih, uzgred, imam, skupa s najnovijim, koji izlazi ovoga mjeseca u novosadskomu »Prometeju« – CD naslovljen »Me&Them Devils«, ukupno devetnaest, skladanje, sviranje, miksanje, a nadasve – producentski rad. Ja sam još od ranih osamdesetih minula stoljeća surađivao s kazališnim i filmskim redateljima, osobito dok sam živio u Mađarskoj, u Kaposvaru i Budimpešti. A glede filma, osim Žilnika, surađivao sam u SAD-u1980. godine s Vincentom Galeom, a u nas, kasnije, s Karolyom Vicsekom.

U 30 godina glazbena rada, što bi posebno izdvojio? Primjerice, najdraži album ili neki nastup?

Od vlastitih nosača zvuka najmiliji mi je onaj iz 1993. godine – album »Soleil Des Loups« (Zubato Sunce), sniman u Kranju u Sloveniji, a miksan u Zemunu, kojega je iste godine objavila nakladnička kuća »ITM Records«, moga tadašnjega menagera, glazbena kritičara Baneta Loknera, u cijelosti autorski i konceptualni CD, a od koncertnih nastupa nedvojbeno svi zajednički nastupi s legendarnim nizozemskim R&B pijanistom i pjevačem, pokojnim Rob Hoekkeom.

Drugovao si s mnogim jugoslavenskim i inozemnim glazbenicima. Koga bi posebno izdvojio?

Od prvospomenutih – Drageca Mlinarca, od inozemnih puno njih, ali ovom prigodom bih posebno izdvojio »mađarsku Joan Baez«, moju dragu Kamillu Devay. 

Od autora, tko je bio presudan na formiranje tvog glazbenog izričaja?

Ima ih u svakom žanru. Pokojni Dean Martin, Jacques Brell, Tom Jones u bellcantu, šlagerskoj glazbi, pa Louis Prima, Van Morrison. U bluesu Blind Willie Johnson, Sonny Terry, Reverend Gary Davis i Leadbelly, u jazzu Buddy Boulden, Fats Waller, te pokojni John i Alica Coltrane. Rock, kažem, nikada nisam odviše ljubio, ali, recimo: Joni Mitchell, Neil Young, Tim Buckley i Richie Havens. U onome što se danas, ničim izazvano, naziva »etnom«, a što je narodna glazba, folklor, preferiram mađarski, ali i skandinavski, afrički te irski i škotski folk.

Smatraš li da je tvoj glazbeni rad vrednovan na pravi način u tvojoj rodnoj sredini?

Ovo je retorično pitanje, ali ja ću ti, ipak, odgovoriti: razumije se da nije, ali odavna sam se pomirio s tim da »nitko u svojemu selu prorokom...«

Trenutačno živiš u Kanjiži. Zašto si se preselio?

U paketu s onim prethodno rečenim – a zašto ne bih? Ili, još radije: a zašto to nisam učinio mnogo prije?

Što bi poručio klincima koji su tek počeli, ili se žele baviti glazbom?

Da radije nauče ribariti. Ili barem – pecati.

g