Arhiv tekstova

Prije četiri godine pisao sam, u rubrici »Tvrdim i dokazujem« u »Hrvatskoj riječi«, o aktualnom trenutku Sonte. Da podsjetim čitatelje, Sonta je selo u kojemu se na posljednjem popisu pučanstva od 5000 žitelja njih 3000 izjasnilo Hrvatima. Broj onih koji su se upisali u rubrike Neopredijeljen, Šokac i Jugoslaven nije bio velik, moglo bi se reći da je nacionalna svijest Sonćana bila na izuzetno visokoj razini. 

Pisao sam, između ostaloga, i o svojim strahovima glede biološkoga starenja sela. Na moju veliku žalost, vrijeme je pokazalo opravdanost tih strahova. Kroz ove četiri godine bili smo svjedoci odlaska sonćanske mladosti koji je, u biti, bio prikriveno iseljavanje. Ovoga puta nitko ne može tvrditi da su ratni strahovi bili uzrokom odlazaka pojedinaca. Ratna psihoza je iza nas, nema više izrazitih pritisaka, nema opasnosti od dolaska pozivatelja za pričuvu, nema straha da će netko u tvoju kuću ući kao u svoju. 

IZMEĐU ŽELJA I STVARNOSTI: Dolas-kom demokracije na ove prostore ponadali smo se brzom boljitku. Zanemarili smo zamke tranzicije, nismo zamijetili, ili nismo htjeli zamijetiti, iskustva zemalja u okruženju, zemalja koje su ovaj proces razriješile prije nas. Tražili smo svoje putove i svoje recepte i tražeći ih, došli opasno blizu pozicija za koje smo mislili da su daleko iza nas. Političke trgovine, netko to zove i popuštanja, po principu svak sa svakim ponovno su nas dovele na rub konfrontacije s ne samo europskom, nego i svjetskom zajednicom. Pruženoj ruci olako okrećemo leđa, svoju ruku, a što je još opasnije i um, pružamo povijesti i legendama. Takvo se ozračje, po principu piramide,  reflektira i na bazu, na najmanju naseobinu pa i na obitelj. Od toga nije imuna ni Sonta. Oni koji su najveći dio vremena pred televizijskim ekranima, a to su mahom pripadnici starije populacije, upadaju u zamke promidžbe takve politike i neizbježno postaju njezinim sljedbenicima. Pripadnici populacije u najljepšim godinama razapeti su između želja i stvarnosti, između nastojanja i mogućnosti. U sebi još imaju dovoljno snage i motiva za očuvanje tekovina predaka, još sami sebe uvjeravaju da su svoji na svojemu i da sve što rade, rade zbog budućih generacija. A pripadnika budućih generacija hrvatske nacionalne zajednice u Sonti sve manje se rađa. Kako kaže Grašina pjesma »Iz godine u godinu sve manje nas ima«. 

Peta generacija djece u sonćanskoj osnovnoj školi kao izborni predmet izučava hrvatski jezik s elementima kulture. Tu nastavu ukupno polazi 21 učenik.  U rujnu će malih Hrvata, prvašića,  biti još manje. Prema sadašnjim pokazateljima najvjerojatnije 16 – 17.  Mnogi se pozivaju na bijelu kugu, no mislim da  ona nije osnovni razlog smanjivanju broja novorođenih Hrvata u Sonti. Prije bih rekao da je u selu sve manje onih koji su biološki predodređeni za stvaranje potomstva. Mlađa populacija, za razliku od starijih i srednjih generacija, slijedi svoje  uvjerenje nevezano za mjesto rođenja. Već pri upisu u srednju školu ima jasnu viziju svojih želja i nastojanja, viziju lagodnijega i kvalitetnijega života od onoga kojega će im ikad više pružati Sonta. Mnogi sonćanski roditelji zavaravaju i sebe i druge pričom kako su im djeca otišla na izobrazbu u Osijek, Zagreb, Kutinu... A kad se budu vratila... priča je dalje nejasna. 

PROBLEM NEZAPOSLENOSTI: Puno je jasnija njihovoj djeci koja nakon stjecanja diplome ostaju tamo gdje su otišla na izobrazbu. U novim sredinama zasnivaju brakove, stvaraju potomstvo, dolaze u Sontu samo kao gosti, nasmijani i zadovoljni. Mi koji smo ostali sa zavišću ih gledamo. Kako vrijeme prolazi, kako zalazimo u zrelije godine, a iskreno bih rekao starije, sve više postajemo cinici, postajemo ono što nam se najmanje sviđalo kod naših očeva. Postajemo bolno svjesni nedostatka svega onoga od čega se sastoji kvalitetan život, postajemo bolno svjesni jedino borbe za biološki opstanak. Najveći problem koji muči mlađe generacije je nezaposlenost. 

U panici su svi oni koji bi trebali razmišljati o braku, ali s trideset i kojom godinom života nemaju ni dana radnoga staža i nikakvih prihoda za život. Tražeći bilo kakav izlaz, pronalaze ga u odlasku na sezonske poslove u matičnu državu. Većina njih u razgovoru otkriva kako planira tamo zauvijek ostati. Drugu kategoriju očajnika pronalazimo u ljudima  u pedesetim godina koji su na tržištu rada. I pored svih poticajnih mjera uposliti ih ne želi nitko, za mirovinu su premladi, a započinjanje vlastitoga posla bez dobre materijalne osnove samo je utopija. Kako ogromna većina njih tu materijalnu osnovu nema, prinuđeni su prihvatiti bilo kakvo uposlenje. Vlasnici poduzeća iskorištavaju ovakvo stanje za vlastito stjecanje dobiti. Sve se svodi na probni rad koji je uz to još i slabo plaćen. 

Određeni broj mladih živi u mješovitim brakovima, takvih brakova još uvijek nema puno. U pravilu, kad se djevojka uda u kuću druge vjere i nacije, ona prihvaća novo ozračje kao svoje i tu više nema nikakvog razmišljanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti budućih potomaka. Postoji i druga vrsta mješovitih brakova, naime, kada Šokac oženi djevojku druge vjere, vjerojatno zbog našega mentaliteta, u većini slučajeva prethodno pravilo se ne primjenjuje. Zaboravlja se na vlastiti identitet, inicijativa se prepušta drugoj strani, a potomstvo se svrstava u kategorije Ostali, Jugoslaveni, Neopredijeljeni i tu se krug zatvara. Godine idu, a nas sve manje ima. Poput Grašine pjesme.  g