Arhiv tekstova

U sonćanskom kraju postoji jedna grmasta korovska biljka čije se ime još davnih dana izgubilo, ljudi je zovu jednostavno – metlinje. Naši stari, štedljivi kakvi su bili, malo su razmislili i došli do rješenja. Bezimeni korov, koji se baš i nije dao lako iskorijeniti,  pustili su da dozre, a dozrijevao je tamo negdje u vrijeme branja kukuruza. Onako žut, a već je bacio sjeme tamo odakle je iščupan, »natjerao« je jednoga od naših predaka da malo stisne grm i pokuša njime pomesti dvorište. 

I uspio je, samo mana je bila ta što su se grane lomile, pa je tako grm bio za jednokratnu uporabu. No, naši djedovi se nisu predavali. Zaključili su da je potrebno uvezati donju polovicu grma i na taj način se dobila preteča današnje metle od metlinja. Generacijama su se te metle izrađivale za kućnu uporabu, pa i danas u Sonti postoji nekoliko ljudi koji ih izrađuju. Jedan od njih je i umirovljenik, zagazio u osmo životno desetljeće, Ivan Jakšić. Vitalan, svoje godine jednostavno ne priznaje, umirovljeničke dane ispunjava aktivnostima u poljodjelstvu, a u dugim zimskim danima izrađuje ove metle, koje njegova životna suputnica Kata (1935.) prodaje na tržnici i tako popravlja skromni  umirovljenički proračun. 

PROIZVODNJA METLI: »Polj-odjelstvo je danas na najnižim granama otkako ja pamtim. Istina, od toga posla nije se nikad moglo obogatiti, no, sa svojih 4 – 5 jutara oranice dobivala se sirovina za stočnu i ljudsku hranu, stoka se tovila i prodavala i tako se zatvarao jedan krug u kojemu je čovjeku ostajalo bar nešto malo dobitka. Danas na mojim oranicama zaradu ostvari samo vlasnik mehanizacije koji mi radi usluge obrade. Samo, znate kakvi su vojvođanski seljaci. Duša bi me boljela kad bih digao ruke i ostavio njive u brlogu«, kaže dida Ivan i prelazi na temu ove reportaže: »Ovih dana ću završiti ovosezonsku proizvodnju metli.  Pokušavaju mnogi raditi to isto, ali ne uspijevaju. Nije to baš tako jednostavno, postoje i u tom poslu neke finese koje sam naučio od svojega oca, on od svojega i tako generacijama. Prvo, treba znati ocijeniti kad se metlinje čupa iz zemlje, treba u pravo vrijeme nasjeći vrbovoga pruća, jer nije svejedno hoćete li metlu uvezati konopom, žicom ili prutom. One uvezane konopom, a osobito žicom, lako se lome i kratkoga su vijeka«. 

Dok razgovaramo, dida Iva priprema svoj stolac, tanki jedek i šilo, pred sebe stavlja na jednu stranu grane metlinja, uredno sortirane po duljini i debljini u nekoliko snopića, a s druge strane stavlja po duljini cijepani vrbov prut. »Metlinje razgranam i sortiram, prut nasiječem u okolici sela. Najveća je mudrost prut nasjeći u listopadu, ostaviti ga da malo svene i onda ga precijepiti po duljini, što izgleda najjednostavnije, a ustvari je najosjetljiviji dio posla. Prut ne smije biti previše sušen, jer se lomi, a ne smije biti ni previše sirov, jer se prilikom sušenja zateže, odnosno snažno pritišće metlinje, koje puca i metla se brzo rasipa«, priča dida Iva dok se u njegovim rukama oblikuje nova metla. 

VELIKA POTRAŽNJA: Potre-bnu količinu metlinja uzima iz različitih snopova, slaže u krilo, na mjestu gdje će dršku uvezati prutom nekoliko puta je omota tankim štrikom i onda počinje najprecizniji dio posla. Prutom omotava dršku, slaže sedam do osam namotaja jedno do drugog i pomoću šila kroz dršku napravi početak i svršetak. »Mnogi se varaju i jako zatežu namotaje. Čvrstina se regulira ovim jedekom, a ne prutom«, objašnjava dida-Iva dok  provjerava kvalitetu nove metle, pritišćući ju rukama preko koljena. Ovaj posao ne radi »od jučer«. Kako kaže, naučio ga je od oca, a svoje znanje, izgleda, neće imati kome prenijeti. »Još u djetinjim danima morao sam pomagati ocu, koji je bio poznat po proizvodnji kvalitetnih metli i to ne samo ovih od metlinja, nego i onih finijih, sobnih, koje je u cijelosti izrađivao od sirka, nije bilo drvenih drški, sve se uvezivalo tako da drška ostane od stabljika sirka. Moj posao je bio priprema pruća, a tek kad sam to u cijelosti svladao, uveo me je u sve tajne posla. Danas se sirkove metle na ovaj način više i ne izrađuju, samo ove za dvorišta, od metlinja. Ove metle moja baka Kata proda na tržnici. Potražnja je velika, ni izbliza ne mogu pripremiti onoliko koliko bi se moglo prodati«, kaže nam dida-Iva. 

Žao mu je samo što svoje znanje nema kome prenijeti. »Meni i baka Kati Bog nije podario djecu, a nitko drugi nije zainteresiran dolaziti i učiti kako se ovaj posao radi. Danas bi svi nešto na brzinu, svi misle da se ovaj posao može naučiti gledajući sat vremena kako ga drugi radi. Nitko ne shvaća da je za njega potrebno samo puno vremena i istančan osjećaj u rukama, žurba mu je najveći neprijatelj«, završava priču dida-Ivan. Gledajući ga, ne mogu ne pomisliti na mnoge vještine i zanate koji izumiru, ili su već izumrli, a danas ih znaju samo stari ljudi. Mladi nisu za njih zainteresirani, nema ih niti u programima izobrazbe, a itekako bi našli svoje mjesto u okviru razvoja ruralnoga turizma, za kojega mnogi govore da je budućnost za žitelje s ovih prostora. 

g