Arhiv tekstova

Započela je Korizma i već živimo to tzv. »jako« vrijeme crkvene godine. Razmišljam o tome što bi bilo korisno prihvatiti kao duh Korizme i za nas koji vjerujemo i za naše bližnje koji možda ne vjeruju. Kako sam u prošlom broju naglasio, Korizma je svojevrsno okretanje i približavanje Bogu, ali jednako tako i prema čovjeku. Ne može se »dopadati« Bogu, a biti u neslozi s ljudima. Naš Bog je postao čovjekom i mi samo preko djelotvorne bratske ljubavi možemo doći i do našega Boga. Kako god to čudno zvuči, ipak je istina da je svatko od nas jedinstveno, neponovljivo biće i u svom dostojanstvu osoba, ali da je ta osoba »uronjena« u zajednicu. Ne priznajemo ni kolektivni grijeh, ni kolektivnu odgovornost, jer je svatko od nas odgovoran i slobodan u donošenju odluka i baš radi toga mora se dnevno dokazivati kao aktivni i zauzeti član zajednice koja se izgrađuje samo suradnjom i suodnosom prema bližnjima. Od tog se aksioma ne može pobjeći jer imati Boga za Oca, a ne imati čovjeka za brata, velika je zabluda. Što je to što nas osobito smeta na putu prema bližnjemu? Očito je to predrasuda i naša oholost. 

Davno je sveti Antun pustinjak izgovorio: »Đavao se ničega ne boji kao ponizna čovjeka«. Očito da je oholost izvor i predrasude i zapreka da druge prihvaćamo kao bližnje. Iz života spomenutoga Antuna pustinjaka čitamo i ovu legendu: Dok je sv. Ante molio u svojoj samačkoj sobici čuo je glas koji mu je govorio: – Ante, svojim životnim ponašanjem još nisi dostigao onoga krojača u gradu! - Ante je odmah krenuo tražiti krojača da bi od njega naučio svetost. Krojač, čim ga je opazio, odmah mu se naklonio i začudio smatrajući da nikako ne može biti dostojan takva poziva. Svetac ga je upitao: – Reci mi svoje duhovne vježbe svaki dan! ­On mu je odvratio: – Ujutro, čim ustanem, kažem samome sebi da u gradu ima mnogo boljih od mene. Oni se Bogu dopadaju. Ja sam grješnik. Tuđi grijesi nisu moja stvar. Tko sam ja da ih sudim? Samo oholost sudi i kažnjava drugoga. 

ĐAVAO NASRĆE: Spomenuo bih još jednu zgodnu legendu koju čitamo u djelu istog svetog Antuna: U jednomu pustinjskom samostanu živio je neki pobožni i kreposni redovnik. Zato je đavao nasrtao na njega posebnom žestinom i ustrajnošću da ga navede na sve moguće grijehe: bludnost, srdžbu, neposlušnost, proždrljivost, i još tolike druge manje i veće. Redovnik ga je uvijek pobjednički odbijao. Đavao, budući da ga nije mogao pobijediti, odluči promi­jeniti ponašanje i način. Sjetio se onih riječi »početak je svakom grijehu oholost« i poče redovnika navodi­ti tako da se uzoholi i počne svoju braću prezirati, držeći se mnogo većim i časnijim od njih. Redovnik je, uza sve to, ostao duboko ponizan. Na kraju je đavao pokušao i onu, prema sv. Pavlu, da se »So­tona pretvara i u anđela svjetla, kada mu to zatreba«. Jednoga dana ukazao se redovniku u njegovoj samici kao anđeo, dok je on molio, te mu ljubazno i »anđeoski« progovori: – Dragi brate! Evo me Gospodin šalje da te pozdravim u njegovo ime, jer si ti najbolji, najpobožniji i najkreposniji čovjek u ovoj redovničkoj kući...! ­Redovnik nije dugo razmišljao o odgovoru: – Dobri anđele! Ti si se zacijelo zabunio i došao si na pogrješna vrata. Kako bih ja grješnik bio dostojan da mi Gos­podin Bog pošalje svoga anđela!? Nego u ovomu samostanu ima mnogo braće koji su mnogo bolji od mene. Sigurno te je dragi Bog poslao jednomu od njih!? Stoga idi tomu boljemu u njegovu samicu. Ovdje si na pogrješnu mjestu.

BITI BLIŽE BLIŽNJEMU: Ove dvije vrlo drevne legende imaju dosta jaku poruku za naše vrijeme. Malo je, naime, vremena u povijesti kada je čovjek toliko »mazio« samoga sebe kao naše vrijeme. Nerijetko se događa da imamo sugovornika koji svaku svoju rečenicu počinje sa »ja«. Vremenom nam taj sugovornik biva jako neugodan. Osjećamo odsutnost dimenzije drugih. Ako je riječ o drugima, onda često to bude sud ili čak osuda. Jednako tako je u naše vrijeme prisutna odsutnost svijesti grijeha oholosti. Još je papa Pio XII. to isticao dok današnji papa Benedikt XVI. jasno izriče kako je relativizam duhovnog života najveća opasnost modernoga čovjeka. Ta opasnost ne uništava samo duhovnost vjernika, nego i duhovnu dimenziju svakoga čovjeka. Stoga se pitamo bi li mi kršćani, konkretno Crkva, ipak u naše vrijeme trebali živjeti nekim drugim i drugačijim životom? Odgovor je jasan. To što je drugo i drugačije je upravo u tome da živi kvalitetu duhovne dimenzije života. Kršćani trebaju današnjem vremenu više nego ikada. Ne kao ideolozi, nego kao sol, kao svjetlo. Niti je sol, niti svjetlo, nešto što služi samom sebi, nego služi upravo drugima. Tako bi krepost poniznosti, koja je tako zanemarena, postala okosnica duhovnog života suvremenih kršćana i tim samim »uputila pogled« prema onim vrednotama koje ne primjećujemo. Ta vrednota, koju zbog manjka poniznosti ne primjećujemo, jest drugi čovjek. Poniznost uklanja predrasudu i ne stavlja nas u podređeni položaj u odnosu prema bližnjemu, nego nas osposobljava da budemo bliže bližnjemu. U onom času kada nam oko nije zavidno, kada nam srce nije otrovano predrasudom, kad nam je biće ponizno, mi ne sudimo, nego prihvaćamo bližnjega i bivamo bliži bližnjemu. Vrijeme otuđenosti i individualizma upravo se liječi tom blizinom. Korizma je. Prilika je, dakle, zamisliti se nad činjenicom: što mi je činiti da i ja živim kvalitetnije, a pomognem drugima da i oni osjete želju za kvalitetom. Ništa drugo nego prihvatimo savjet spomenutoga svetog Antuna: poniznošću otvoriti vrata svakom čovjeku.

g