Arhiv tekstova

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost te hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Prvom knjigom priča »Ponoćni boogie«, objavljenom 1987., stekao je status kultnog pisca osamdesetih. Od ostalih objavljenih djela (»San žutih zmija«, »Kameni pas«, »Koncert za tequilu i apaurin«, »Plesačice iz Blue Bara«, »Dečko, dama, kreten, drot«) najveću je pozornost privukao roman »Izlaz Zagreb jug«, koji je u jesen 2006. izišao u njemačkom prijevodu. Kritika je tada o Popoviću pisala kao o »autentičnom predstavniku prljavog realizma«, hvaleći njegov štedljivi, grubi, lakonski stil, rečenice lišene šala i uvjerljive likove. 

Godinu dana nakon ovakvog uspjeha Edo Popović objavio je novo djelo, izlažući ga kritičkom sudu i čitateljskom tijelu, koje je do sada sa zanimanjem dočekalo svaki njegov naslov. Roman »Oči« priča je o pojedincu, fotografu Ivanu Kaldi, ali i vremenu u kojem njegov lik živi ili je živio. Kako je rekao sam autor, »jedna pripovjedna linija odnosi se na događaje ovdje i sada, a druga na bližu i dalju prošlost glavnog junaka, sve tamo do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća«. Pojašnjavajući kategoriju vremena kao bitnu odrednicu svog romana, Popović je pojasnio da je »vrijeme tu jako sfrkano, kao što je sfrkano u našoj svijesti. Naime, mi ne živimo samo u sadašnjosti. Velik dio života provedimo u prošlosti, sjećajući se, razmišljajući o njoj«.

ZAČAHUREN POJEDINAC: Popovićev je pojedinac netipičan do one mjere do koje svatko od nas to jest. On je začahuren u svoje osobne preokupacije, strahove i dvojbe, ali i uronjen u vrijeme bez predznaka gramatičke kategorije prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. One postaju nebitne u srazu s intimnim vremenom što se ponavlja, klizeći na pokretnoj traci kao neprekinuti niz uvijek jednog te istog. Tek ponekad, kada monotonija te vrpce postane nepodnošljivo teška, pojedinac će skrenuti pogled na ono što jednako neumoljivo živi svoj život tu, oko njega.

U tom se dijelu Popovićev roman približava onom što smo skloni nazvati socijalnim romanom. Društvena zadatost odrastanja u skromnim zagrebačkim kvartovima, mladost  izgubljene generacije i pitanje – postoji li zapravo generacija koja nije izgubljena, užas rata koji traži svoje – pukotine su što nagrizaju ionako poljuljan svijet Popovićeva pojedinca. Fotograf  kakvog je stvorio pisac doticaje vanjskog svijeta promatra na svoj način. Kao da ga gleda kroz objektiv fotoaparata, u romanu se nižu slike – već požutjele od starine, mutne i nejasne ili, pak, one snimljene modernim fotoaparatom. Roman »Oči« pretvara se tako u album složen od ovakvih i onakvih slika, a na čitatelju je da ih lista i promatra, pronalazi na njima glavni lik ili samog sebe. 

JASNO I OTVORENO: U ovom romanu nema mjesta misteriju. Sve je jasno i otvoreno do one mjere do koje smo to sami sebi spremni priznati. Edo Popović uvjerava nas u to već na samom početku romana: »Ne postoji misterij života. Postoje biološki procesi, simptomi, dijagnoze, bolesnički kartoni, statistički podaci, svjećice na torti, svjedodžbe, operativne informacije, otpusna pisma, opomene pred tužbu, zapisnici, izjave, optužnice, smrtovnice, ali ne i misterij«.

Poslije takvog uvoda romanu treba pristupiti kao čitanju o dobro poznatoj stvari, nečemu što ima svoj tijek otkad je svijeta i vijeka. Ljudsko je postojanje već toliko puta ispričana priča da ničeg novog tu nema. Sve je već viđeno, uredno složeno po pretincima, a ono što nije za gledanje brižno skriveno u tajne ladice. U takav svijet moguće je pustiti jedino fotografa da po tko zna koji put snimi ono što već ionako dobro znamo. Popovićev je junak kao stvoren za to, jer u usporedbi s pravim velikim svijetom njegov život postaje prepoznatljiv u svojoj beznačajnosti, prerastajući u sliku koja će se čitatelja ipak jače dojmiti nego ono što blješti sjajem, tragedijom ili povijesnim značajem.

Roman »Oči« Ede Popovića svakako treba pročitati. Realizam u njegovu romanu, koji kritika voli nazvati prljavim, u ovom djelu nudi neku novu perspektivu i promišljanja. Likovi koje gradi prepoznatljivi su i iznijansirani, rečenica glatka i uvjerljiva u komuniciranju s čitateljem. Ukratko, ovaj roman nudi nam nove smjernice u svezi s iščitavanjem suvremene hrvatske književnosti.                             g