Arhiv tekstova

Baš je ćudljiva ta veljača, jer dok iz Osijeka hitam prema Srijemu, ispraća me sunce, a kod Veternika me dočekuje snijeg, prava mećava. Ali to tek primjećujem, jer radujem se ponovnom susretu s Dunavom. Srećemo se već u Erdutu i čeka me dok sređujem carinske formalnosti, pa me prati sve do Bača i Bačke Palanke, srećemo se ponovno prije Futoga, gdje prijeko vidim Čerević, a onda ponovni susret u Novom Sadu, na Petrovaradinskom mostu, gdje zastajem da snimim drevnu Tvrđavu, Sahat-kulu i zvonik crkve svetoga Jurja.

Dunav, ta moćna rijeka koja spaja pola Europe i zapljuskuje ponajljepše europske metropole, opjevana je s jednakim ushitom u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji Rumunjskoj, Bugarskoj i u nas, okovana u rime i metafore od Goethea do Jasne Melvinger, naše najuspješnije pjesnikinje, rodom iz Petrovaradina, koja baš ovih dana bilježi svoje najugodnije trenutke. Pobjedu nad bolešću, jer uspješno se oporavlja u rodnome domu, te najljepšu nagradu za nemjerljiv doprinos hrvatskom pjesništvu – »Goranov vijenac«, koja će joj biti uručena na ovogodišnjem Goranovom proljeću u Lukovdolu, rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića.

DUNAV – MOĆNA RIJEKA: Radujem se i tom susretu, no s Jasnom samo telefonom. Ispričava se, ali mora na put zbog liječnika. I zbog trenutačne popularnosti, jer zadnjih joj dana novinari opsjedaju kuću u ulici Račkoga 44 u Petrovaradinu. Vijest se brzo pročula pa stižu novinari i čitave ekipe iz okolice i cijele Europe. Umorna je, ali i sretna, a to je samo znak da je priznanje došlo u prave ruke. Ali, otkud tolika opsjednutost Dunavom? Jednostavno, kaže Jasna, još kao djevojčica zavoljela je tu moćnu rijeku, zaljubila se radovala joj se i igrala se, preplivala je k’o od šale, zajedno s ocem Zlatkom. Ta koliko smo je puta preplivali. A onda je odrastala uz Dunav, prvi je stisak ruke bio uz Dunav, prvi poljupci, pa tko to da zaboravi? »Taj Dunav sam jutrima i večerima gledala s prozora na 15. katu dok sam stanovala u Novom Sadu, a pogled mi je pucao sve od Petrovaradina do Beočina i Čerevića. Pa sam ga gledala punih 16 godina putujući za Osijek, sve od novoga mosta pa do – Beočina, Čerevića, Neština i Iloka, sve do Vukovara i Aljmaša. I moja je posljednja zbirka pjesama posvećena Dunavu, pod nazivom ‘Dunavska Klepsidra’«, kaže Jasna Melvinger. A Petko dovikuje: »Oprostite zbog ove gužve, ali čim vrijeme dozvoli, bit ćete naš gost«.

Petrovaradin, Gibraltar na Dunavu, kaže novinar novosadskog Dnevnika od prije tri desetljeća. Kuda poći, odakle početi? Od početka, kažu, tako je najbolje. Ali gdje sežu počeci? Tragovi ljudskih zajednica zabilježeni su u Srijemu u svim povijesnim razdobljima. Ovim su prelijepim komadom zemlje omeđenim moćnim rijekama – Dunavom i Savom, tutnjale mnoge vojske i narodi – Tračani, Kelti, Rimljani, Goti, Vizigoti, Huni, Avari, Slaveni, Franci, Ugari, Bugari, Turci, Švabe, pa su posvuda uz tragove civilizacijskih dosega vidljivi i tragovi nasilja i razaranja. Josip Kljajić bilježi da se po prvi puta naziv Petrovaradin sreće u 12. stoljeću, kao grčki Petrikon ili u domaćoj varijanti kao Varadinum Petri, a u 14. stoljeću (1332.) kao Peturwarad, a već 1447. kao Belefantis de monte Varadinipetri. Dalje tumači da to znači Belin zdenac, u čast ugarskoga kralja Bele IV., koji je nakon provale Mongola dao izgraditi utvrdu, koja je poslije bila u posjedu nadbiskupa kaločkih te obitelji Gorjanskih i Iločkih.

PROCVAT PETROVARADINA: Nakon provale Osmanlija i pobjede kod Mohačkog polja 1526. godine Turci zaposjedaju i Petrovaradin, a već 1529. tu smještaju posadu od 1200 vojnika, pa će Petrovaradin ostati pod Turcima sve do jeseni 1687. kada je grad prvi puta oslobođen, no, bitke će se okolo voditi još čitavo desetljeće. Drugi puta ga carska vojska oslobađa u proljeće 1688. godine, ali Turci ga ponovno osvajaju 1691., samo kratko, jer ga Ludvig Badenski oslobađa po treći puta, i to je konačno.

To je razdoblje procvata Petro-varadina i ubrzanog razvitka, a posebice poslije Požarevačkog mira 1718. godine, povećava se broj vojnih jedinica i civila i počinje gradnja tvrđave na desnoj obali Dunava, najveće u kraju, na 112 ha, a primjera radi, beogradska se na Kalemegdanu prostire na 53 ha. Vojno-strategijski je značaj Petrovaradina još više porastao nakon Beogradskog mira 1739. godine, kada je broj posada narastao na 8 pješačkih satnija ili 5.300 ljudi, što bi se u slučaju rata povećalo na 10.000. Radovi na izgradnji utvrde napredovali su i do početka novog habsburško-osmanlijskog rata. Godine 1788. petrovaradinska je Tvrđava bila završno oblikovana. Istovremeno na lijevoj obali Dunava, na petrovaradinskom šancu, raste novi grad, koji je 1748. godine proglašen slobodnim kraljevskim gradom i dobio novo ime – Neoplanta, Ujvidek, Neusatz ili po domaćem Novi Sad, koji će se u novonastalim uvjetima, političkim, kulturnim, gospodarskim i društvenim razviti u vrlo važno naselje na jugoistoku Austro-Ugarske. 

CRKVE I ŽUPLJANI: Oko petrovaradinske Tvrđave raslo je i civilno naselje koje tada ima 42 kuće, a niču i sakralni objekti. U donjoj tvrđi sagrađena je crkva sv. Jurja 1701. godine, koju su u prvo vrijeme vodili isusovci, koji su zaslužni i za izgradnju crkve Blažene Djevice Marije na Tekijama. Naime, kada je Eugen Savojski pobijedio Turke 1716. godine kod Petrovaradina, a najžešća bitka bila se 5. kolovoza, sagrađena je nova crkva na starim temeljima. Tu je bila još srednjovjekovna crkvica posvećena Bl. Djevici Mariji, ali su Turci nakon 1629. to srušili i sagradili džamiju, pa su isusovci na temeljima te crkvice i te džamije sagradili novu crkvu, kojoj i danas na zadnjoj kupoli uz križ stoji i polumjesec, a današnji izgled dao joj je veliki štovatelj Gospe Tekijske – Ilija Okrugić Srijemac, župnik petrovaradinski i opat srijemski i veliki prijatelj Josipa Jurja Strossmayera. Izrazio je samo jednu želju – da ga nakon smrti tu i sahrane. Želja mu je ispunjena, a nadgrobni mu spomenik krasi epitaf njegovog prijatelja – grkokatoličkog svećenika Jovana Hranilovića.

Još su dvije crkve u Petrovara-dinu, u Novom i Starom Majuru, pa smo u crkvi Sv. Križa razgovarali sa župnikom vlč. Stjepanom Vukovcem. »Ovdje sam kratko, od kolovoza prošle godine, ali dojmio me se ovaj prelijepi grad na Dunavu. Nažalost, župljani stare, malo je djece, malo je mladeži, pa kad me već pitate za brojke po sakramentima, one su također male. Krštenja je bilo 4, vjenčanje samo jedno, a ukopa 30-tak. Zadovoljan sam dolaskom na svete mise, gdje na dnevnoj bude stotinjak, a na večernjoj 40-tak, no, na polnoćki smo imali punu crkvu, 250 ljudi. Obično ovaj župnik vodi računa i o Tekijama, ali ja sam došao nakon blagdana Snježne Gospe i ovoga ću tek ljeta imati prvo proštenje. Ali otvorili smo crkvu vjernicima, uposlili našeg mladog orguljaša kao kućepazitelja. Trenutno je u tijeku seminar ‘Mladi za mlade, kojim želimo educirati i osposobiti jedan broj mladih laika da budu voditelji, a svakoga vikenda imamo tu 20-30 mladića i djevojaka, za sada iz Srijema, ali očekujemo i mlade iz Bačke i Slavonije«.

Preč. Marko Loš, rodom iz Hrtkovaca, župnik je u župi sv. Roka u Novom Majuru. »Ja sam u Srijemu već dugo, no, godinama sam bio u župi sv. Antuna u Nikincima. Ovdje sam 2,5 godine, gdje sam naslijedio još jednog Marka, Kljajića. Petrovaradin je nekada bio napučen većinskim hrvatskim življem, no, danas od 20 tisuća žitelja ima tek oko 3 tisuće Hrvata. Katolika je svakako više, ali malo je djece – u prvi razred upisano je tek četiri učenika, ja sam krstio desetero djece i dvoje odraslih. I vjenčanja je malo, tek 5, jer ima dosta građanskih brakova, ali je smrti previše. Imao sam 47 sprovoda u 2006. i 27 u 2007. godini. Puno. Malo se katolika odlučuje za blagoslov doma, jer ja sam za blagdan Sv. Tri Kralja blagoslovio 250 kuća i 40-50 stanova, kolega Vukovac isto toliko, a u Gradiću još manje. Ali moram se pohvaliti, dolaze mi na mise i mladi iz Hrtkovaca, Nikinaca i Platičeva, koji su na studiju u Novom Sadu«.

PRED KUĆOM BANA JELA-ČIĆA: Moj domaćin prof.  Đuro Rajković i ja obišli smo Petrovaradin uzduž i poprijeko, zastali pred rodnom kućom hrvatskog bana Josipa Jelačića, koji je tu rođen 16. listopada 1801. godine, i zamalo zapjevali »Ustani bane«. Nije to baš najbolja pjesma, kaže prof. Rajković, ne zbog teksta, koji i nije loš, već zbog melodije, koja je ukradena od poznate pučke pjesme kojom smo mi Hrvati slavili seljačkoga vođu Matiju Gupca. Ali zato ima nešto drugo, puno bolje, nešto originalno – naša je Anica, koja je dugo svirala u crkvi, sačuvala originalnu skladbu Stanislava Prepreka  »Himna banu Jelačiću« iz 1924. godine, koju je skladao na zamolbu Omladinskog KUD Jelačić i Ženskog pjevačkog društva »Zora«, a na tekst hrvatskog ilirskog pjesnika Đure Arnolda. I Đuro je sjeo za glasovir, odsvirao i otpjevao tu himnu, a ja sam ostao zatečen i tekstom Arnolda i skladbom Prepreka, ali i interpretacijom domaćina. Divno, veličajno!

Prof. Rajković poznati je pijanist i izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji u Novom Sadu, a nedavno je u Gradskoj kući imao koncert s vrsnim violinistom Nenadom Vrbaškim, a u svježem mu je sjećanju i Autorska večer Stanislava Prepreka u Kulturnom centru Beograda, gdje su još sudjelovali: Ivan Meleš na klaviru, Sanja Jančić – violončelo, Ana Bogdanović – flauta, Vasa Stajkić – bariton i Gudački kvartet Arco. »Vidite, ja sam sa Stanislavom Preprekom surađivao punih 25 godina, a znamo se više od 30, i mislim da sam odličan poznavatelj njegovog glazbenog, književnog, prevoditeljskog i likovnog djela, pa mi je koncem 2006. izišla iz tiska i Monografija Stanislav Preprek u izdanju Društva hrvatskih skladatelja u Zagrebu. Osim toga, naslijedio sam ga i kao orguljaš i sviram već godinama u Novom Majuru u župi sv. Roka, a po potrebi u svim petrovaradinskim župama, uključujući i svetište na Tekijama. Stanislav je punih 10 godina, od 1927.-1937. orguljao u župi sv. Roka«.

I kada već spominjemo našega hrvatskoga bana, nije zgodno a ne spomenuti Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Jelačić, obnovljeno prije 4 godine, koje je sljednik svijetlih tradicija onoga društva, čiji je rad prekinut prije 70 godina. Josip Pokas predsjednik je ovoga društva i pohvalio se dosadašnjim uspjesima. »Ima nas 180, imamo nekoliko sekcija, posebice Zbor, koji je uvijek bio najjači, imamo tamburaški orkestar i dramsku sekciju. Ali nemamo sredstava, nemamo tehničkih sredstava, pa danas se ništa ne može bez telefona, faksa, kompjutora, a mi nemamo ništa od toga – samo dobru volju i upornost. Imamo i prostor, i to lijep, a zahvaljujući Srijemskom vikarijatu u crkvi sv. Jurja. No, mi polažemo pravo na rodnu kuću bana Jelačića i o tomu je bilo riječi i na HNV-u u Subotici i prigodom posljednjega susreta predsjednika RH Stjepana Mesića s našim premijerom Koštunicom, ali očito je negdje zapelo. Imali smo niz nastupa diljem Srijema, od Slankamena i Golubinaca do Rume i Mitrovice, pa sve do Zemuna. Nastupali smo i u Hrvatskoj, na ‘Vinkovačkim jesenima’, ‘Županjskom sijelu’ i na manifestaciji ‘Divan je kićeni Srijem’ u Nijemcima. Evo, baš danas idem na godišnji skup u Vinkovce, ali najdraži nam je nastup na Rabu, i sada očekujemo Rabljane u Petrovardinu, u svibnju, kada je i Poljoprivredni sajam u Novom Sadu«.

Nisu Petrovaradinci samo u Petrovaradinu, puno ih je u Novom Sadu a puno ih je  odselilo kada je u Srijemu bilo teško biti Hrvat. Sto pedeset obitelji. Ali srećemo se i ovdje, kaže Ana Kiš, koja je više od desetljeća u Osijeku i uposlena u Kliničkom bolničkom centru. 

»Imamo ovdje Udrugu Petro-varadinaca, imamo Udrugu prognanih Srijemaca, susrećemo se  često u Zagrebu a svakoga ljeta u Oprisavcima gdje dođu i naši Petrovaradinci tamburaši. Ja, osobno rado odem u Petrovaradin i uvijek mi je lijepo«, kaže Ana.

g