Arhiv tekstova

Čovjek se često nađe u čudnim situacijama u životu. Dio je ovoga svijeta. Dio je duhovne baštine i kulture u kojoj je nikao. Dio je ove zemlje i ovoga kozmosa. Još dugo neće biti istražena sva kompleksnost silnica koje utječu na čovjeka i njegovo ponašanje. Tako je na primjer jedna osobita situacija »biti u magli«. Magla je prirodni fenomen i svima nam je poznat. Vozačima otežava vožnju a svima nama smanjuje vidljivost. To je prirodna magla. Međutim, poznato je i zamagljenje duha i uma. Možda je i to prirodna pojava. Ova druga je puno opasnija. 

Sjećam se mons. Quintusa koji je jednom držao propovijed u katedrali o Isusovoj kušnji u pustinji. Ta kušnja je svakako bila prijelomna u Isusovom životu. Definitivno je pokazao kako se obračunava s kompromisima, lažima i podvalama Sotone. Da bi propovjednik vjernicima dočarao situaciju u kojoj se našao Isus, dugo se zadržao na temi magle. Sjećam se Quintusove izreke: Kad se vidi, a već se ne vidi.

 

Stvaranje magle

 

Po sebi smiješna rečenica, ali je vrlo istinita. Ne znaš što učiniti jer ti je sve u magli. Takve trenutke koristi đavao i nastala je stoga izreka: U magli se najlakše lovi. Ili slična izreka: U mutnoj vodi se ne vidi pa se lakše lovi. Pitanje je samo tko je lovac i što želi uloviti. Sklon sam razmišljati da je uglavnom lovac čovjek, ali ne s dobrim namjerama.

U magli ili mutnom lovi čovjek čija je nutrina upitna. Koji skriva istinu ili je ne zna, ali svakako o njoj govori i druge zavodi. Tako zapravo »stvara oko sebe maglu«. 

Ovih dana toliko je te magle o nekim temama u našoj zajednici, da nas može zaboljeti glava ako uzmemo novine ili časopise i pokušamo vidjeti o čemu se radi. Upitna je kompetencija nekih koji govore i »zauzimaju stavove«, ali je još više upitna kompetencija istine za koju misle da je izreknu. Jednostavno ne žele prihvatiti da je voda mokra ili da je sunce svjetlo. Jasno, zatvaraju oči pred istinom, a »stvarajući maglu« unose takvu pomutnju i u duše gledatelja ili čitatelja, namjerno koristeći nečije neznanje ili nedovoljno poznavanje. Mislim da smo svi na kušnji koju čini đavao, želeći da u mutnome postanemo još više mutni, a time ne više dovoljno složni i jaki da bilo što učinimo i da to bude na opću korist zajednice. Čini se da je važno rušiti, a ne graditi. Kritizirati, a ne kreirati. Jasno, lakše je biti rušitelj nego graditelj i lakše je biti kritizer nego akter. 

 

Otajstvo Uskrsloga

 

Crkva kao zajednica u svojoj povijesti je naučila biti razapeta. Jasne su nam Isusove riječi da učitelj ne može biti iznad učitelja. Njega su progonili, prozivali, sudili, ogovarali, razapeli. I nas će. Povijest je pokazala da je njegova Crkva trajno razapeta. Ali kao što su onda »zaboravili« vidjeti da je on uskrsnuo, tako i sada mnogi koji se služe »maglom« zaboravljaju da je Crkva djelo Uskrsloga. Zaboravljaju na Isusovu riječ: Vrata je paklena neće nadvladati. Jasno, teško je biti na križu, ali prava teologija križa je teologija oslobođenja. Ruke su ti i noge prikovane, ali ti je duša slobodna. U ovim »domaćim previranjima« želi se uloga Crkve umanjiti i obezglaviti. Želi joj se uzeti prostor u kojemu samo ona ima moć Duha i od toga učiniti nešto što će biti bez duše, samo leš. Crkvene manifestacije bez dimenzije Duha i duše postaju uistinu samo ceremonije. Nekima to odgovara. U tom slučaju ne moraju zauzeti stav, ne moraju slušati poziv, ne moraju čuti Isusa, a mogu ostati po strani, kritizirati i suditi. Međutim, neće tako dugo ići. Crkva je otajstvo Uskrsloga i ostat će u biti i u duši onih koji imaju čisti pogled i čiste namjere činiti sve za opće dobro. 

 

Poluistina je mrak

 

Još je opasnija poluistina. Ona nije samo »magla«, nego postaje mrak. Služiti istini velike su riječi. To je »vrhovna volja« koja se nalazi u pozivu poštenog čovjeka. Cijena kojom se plaća služba istini je sam život. Volja za istinom jest osnovna težnja svakoga čovjeka. Nakon što je jedan puta doživio prijevaru, on postaje oprezan. Još je opasnije ako netko nije uopće doživio istinu, pa je postao zavodljiv i povodljiv. To je često situacija kod nas. Znajući to, neki koriste upravo poluistine – što je opasnije od neistine – da bi zaveli i tako obezvrijedili velike stvari. Ponovno kao kršćanin zazivam Isusa: Pošalji Duha svojega i obnovi lice zemlje. Konačna riječ pripada njemu koji je za sebe rekao: Ja sam put, istina i život. U ovoj našoj tmurnoj svakidašnjici vjernicima koji znaju kome se obratiti ostaje molitva: Obnovi lice zemlje!