Arhiv tekstova

Pred hrvatske je romantičare stavljena velika zadaća, naime trebalo je odabrati jedno od triju hrvatskih narječja koje će postati temeljem zajedničkoga jezika svih Hrvata. Kako su čakavski, kajkavski i štokavski bili već afirmirani jezici, zadatak im nije bio lak. Kada su pisci uspjeli zatomiti svoje želje, subjektivne i sentimentalne, odgovor se sam nametnuo. Dubrovačka je književna baština bila toliko velika i značajna da ju je bilo nemoguće zaobići, a veliki utjecaj u učvršćivanju štokavskoga narječja kao književnog imala je književnost 18.st. nastala u Slavoniji pisana štokavskim narječjem. Ovakvo iznimno bogato književno nasljeđe nametnulo se našim romantičarima kao dužnost i obveza. Očaranost dubrovačkom književnošću dijelili su svi književnici preporoda, od Gaja i Demetera do Kukuljevića i Mažuranića. Upravo je Ivan Mažuranić za prvo izdanje Gundulićeva Osmana (Matica ilirska, 1844.) dopjevao 14. i 15. pjevanje. O uspješnosti Mažuranićeva pothvata svjedoči činjenica da je njegova dopuna i danas integralni dio Gundulićeva djela. 

Središnja osoba hrvatskoga narodnoga preporoda svakako jest Ljudevit Gaj. Rođen je u Krapini 1809. godine, gimnaziju je pohađao u Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu, a studij filozofije u Beču i Grazu te studij prava u Pešti. Zastupao je ideju slavenskog jedinstva, određenu u odnosu na vezu jezika i nacije, a južnoslavenske narode ujedinio je ilirskim imenom i jezikom. Godine 1830. tiskana je u Budimu njegova knjižica »Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja« u kojoj je dvojezično, na hrvatskom i njemačkom, iznio osnovu pravopisne reforme hrvatskog jezika. Po uzoru na češki jezik uvodi za svaki glas hrvatskoga jezika po jedan znak latiničkoga pisma.  Godine 1835. uspio je pribaviti kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom te pokrenuo »Novine horvatske«, koje će sve do 1850. biti izvorom preporodnih ideja, dok će svojim književnim prilogom naslovljenim »Danica horvatska, slavonska i dalmatinska«, biti izvorom preporodne književnosti. Na Gajevu inicijativu 1842. godine osnovana je Matica ilirska, a sudjelovao je i u pokretanju Ilirske čitaonice. Napisao je golem broj članaka, proglasa, ogleda, kritika, kojima se zalagao za širenje preporodnih ideja. Pisao je i lirske pjesme, uglavnom budnice, od kojih je najpoznatija »Horvatov sloga i zjedinjenje«.

Gaj je u povijesti hrvatskoga naroda i hrvatske književnosti bio jedinstvena pojava; odlučan, poletan, neumoran i rječit, svojim je nastupima i retorikom očaravao mnoštvo. Posjedovao je sve odlike vođe, a ta mu je uloga prije svega godila jer je bio bio ambiciozan i tašt. Svojim je predanim radom postigao da cijelu Hrvatsku preplavi ilirski zanos koji će trajati punih sedam godina sve dok kraljevskom naredbom 1843. ne bude zabranjena uporaba ilirskoga imena. No time nije završeno razdoblje hrvatskoga narodnoga preporoda, preporod je nastavio djelovati na istim, hrvatskim, osnovama jer je za Gaja ilirstvo bilo sinonim za hrvatsvo. 

Gaj je bio kulturno i politički aktivan sve do kraja četrdesetih godina devetnaestog stoljeća, kada je zbog brojnih afera i neslaganja sa suradnicima njegov ugled postupno slabio. Umro je 1872. godine.