Arhiv tekstova

U današnje vrijeme teško je posve jasno ustvrditi što je umjetnost i koju bi ulogu ona trebala imati u suvremenom svijetu. Paul Oskar Kristeller u jednome svom članku objavljenom koncem prošlog stoljeća u publikaciji Princeton University Press tvrdi kako moderni koncept umjetnosti potječe iz 18. stoljeća, kada se stara funkcionalna ideja umjetnosti podijelila na dvije kategorije: lijepu umjetnost i zanat. Takva podjela proizašla je iz epohe prosvjetiteljstva. Priča o konceptu umjetnosti od 18. stoljeća do danas, ponovno je itekako aktualna danas, nakon epohe postmoderne u kojoj je umjetnost vješto i efikasno svedena i getoizirana u još jedno polje unosnih tržišta.

Ponovno, malo po malo, u novome kontekstu, postaju aktualna nastojanja umjetničkih pokreta i pristupa iz druge polovice 20. stoljeća koja su dolazila iz pop-arta, minimalizma, konceptualne umjetnosti, neorealizma, videa, performansa ili umjetnosti instalacija, kada su se umjetnici u raznim medijima pokušavali osloboditi ograničenja umjetnosti u nastojanju da nadvladaju razdvajanje između »umjetnosti« i »života«.

Promišljajući pitanje umjetnosti u povijesnom kontekstu, jasno je kako su afrička maska ili grčka keramika umjetnička djela, ali ta je umjetnost imala svoju namjenu i značenja posve drukčija, nego što nam to pruža uvid zahvaljujući praksi muzejske konzervacije. Pogledamo li reprodukcije antičkih skulptura u raznim enciklopedijama, ustvrdit ćemo kako je ponovno u pitanju umjetnost. No, trebamo znati kako te skulpture na tadašnjim javnim mjestima ne mogu biti svedene samo na estetsku i ukrasnu ulogu. Nisu to bili samo obični ukrasi polisa, nego su kao dio života polisa, podsjećali građane na heroje i povijest grada. 

Tadašnja je umjetnost bila usko povezana sa životom polisa, oslikavani su pehari, vaze i amfore za vino s temama iz društvenog života (atletska natjecanja, rat, lov, gozba), izrađivali su se kiparski prikazi u čast bogova, obilježavani su grobovi, a iz perioda Rimskog Carstva poznati su mozaici s motivima iz života prikazivani na zidovima i podovima, poznati su iz tog razdoblja i žrtvenici, stupovi s historijskim zapisima, a bila je i velika zastupljenost umjetnosti freski kao elementa ukrašavanja kuća, dok je najveća novina u umjetnosti Rima bila organizacija arhitektonskog prostora. Ako se osvrnemo na period renesanse, možemo uočiti kako su renesansne slike stvorene s određenim ciljem i za određeno mjesto. Te su slike dijelovi oltara ili ukrašavaju vjenčane škrinje, a znamo ih i kao ugrađene u zidove soba ili u stropove dvorana. Primjera je doista još mnogo. Ritualni i praktični predmeti, kao i umjetnička djela koja nisu bila odvojena od funkcionalnog konteksta, imali su namjenu u svakidašnjem životu i služili su kao primjeri svakidašnjeg života.

O mogućnosti brisanja granice između »umjetnosti« i »života« ne moramo učiti, primjerice, samo od Yuriko Saito, koja sugerira da se iz brojnih tradicionalnih japanskih postupaka može dosta naučiti o »umjetnosti i estetici svakidašnjice«. Može se netko iznenaditi, ali i kulturna praksa bunjevačkih Hrvata svjedoči o primjeru umjetnosti i kulture kao dijela života, u slučaju gdje umjetnost nije svedena samo na mogućnost estetske kontemplacije. Svatko onaj, tko samo bolje upozna i doživi Dužijancu, brzo će shvatiti koliko ova manifestacija sadrži kulturnog blaga, koje je u neraskidivoj vezi sa životom bačkih Hrvata. Ostaje pitanje – hoće li se umjetnost moći vratiti tamo gdje i spada, u svakidašnji život, ili će ostati po onoj staroj: novac ne pita nikoga!