Arhiv tekstova

Dida Ivu sam susreo na sajmu antikviteta u Osijeku, koji se u drevnoj osječkoj Tvrđi održava svake prve subote u mjesecu. Markantnog kolekcionara iz Vinkovaca sreo sam sasvim slučajno, zagledajući kapak za kotao iz doba Marije Terezije. Kad nečemu ne možete odrediti starost, najlakše je reći da potječe još iz toga doba. Pita me - znaš li čemu je ovo služilo? Dabome. E, ti si pravi, ne znaju baš svi čemu ovo služi. Tako smo se upoznali. Dodao je još kako ima vrijednu kolekciju u Vinkovcima. I to je bilo dovoljno.

Lijep, sunčan svibanjski dan, tu i tamo poneki oblačak, koji se ogleda u kao zrcalo ravnoj površini Bosuta. Vinkovci, prijestolnica Šokadije, tako njegovi žitelji vole reći. I dida Iva živi tu, uz Bosut, u samom centru Vinkovaca, na šetalištu Dionizija Švagelja, poznatog Vinkovčanina. Tu u susjedstvu su kuće Ivana i Josipa Kozarca, jedna odmah tu, kojih pedesetak metara, a druga preko puta Bosuta, u Krnjašu, najšokačkijem dijelu Vinkovaca. Ponose se Vinkovčani svojim sugrađanima - Šokčevićem, Kozarcima, Vanjom Radauš, Švageljom i inima, koji su slavu Vinkovaca pronijeli diljem Lijepe Naše, pa i svijeta.

U tim Vinkovcima skrasio se Iva Vinkov. Njegovi su došli iz Bačkog Monoštora još koncem 19. stoljeća, na dvojim zaprežnim kolima. Jedna su vukli konji, a jedna krave. Točnije rečeno, dida Martin je došao s obitelji, dok mu je otac rođen tu, u Retkovcima. Tu je rođen i on, davne 1927. godine. 

 

Ni u partizane ni u ustaše

 

Radni je vijek proveo kao učitelj u selima oko Vinkovaca i u Vinkovcima, a već je 17 godina u mirovini. Prvo mjesto učitelja bilo je u Ilači, poslije u Cerni, velikom mjestu, punom djece, pa je to ocijenio kao napredovanje. A onda ga vrate u Retkovce. »Pa, ne može se u svom selu biti ni pop ni učitelj. Pa mi još daju da vodim kad su se zadruge raspadale. Selo malo, Šokci zadrti, nas došlje nitko ne voli, to mi je bio najgori period u životu.«

Pitam dida Ivu gdje je završio učiteljsku školu? »Nigdi. Ja sam počeo raditi s ocem, koji je bio remenar, imanje neveliko, to urade braća, a dada veli - mali idi ti u školu. I ja krenem u Vinkovce u gimnaziju, koja je onda bila na glasu. Mama je umrla rano, poslije je došla maćeha, poslije i rat i ja se vratim kući nezavršene škole. U vojsku nisam htio, a dolazili i partizani i ustaše. Ali to nije HSS. Svi moji su bili za Radića, Radića ubili, Mačeku nisu dali, a ja u vojsku neću. Kako se bližio kraj rata situacija se zaoštravala i mene uhite partizani. Kad nećeš u vojsku, ti ćeš u logor. Ali, ostave me u Privlaki, trebao pisar a ja sam jedini bio školovan. Poslije naiđem na oglas, tko ima škole a želi za učitelja, može se doškolovati. I ja krenem.«

A, kako je dospio do Vinkovaca? »Moje kolege učitelji počeli su praviti kuće u Vinkovcima, pa riješimo i mi. Započnemo 1963. godine, meni se ukaže mjesto učitelja u Najdorfu, i sljedeće 1964. završimo kuću, mada ne u potpunosti, preko ferija ugradimo stolariju i ožbukamo, tu jesen uselimo, a ja dobijem mjesto u 3. osnovnoj školi, Josipa Kozarca, i tu sam ostao sve do mirovine, 18 ili 19 godina, s onom iz Novoga sela.«

Zahvalan sugovornik, mogli bismo divaniti do zore, ali već je vrijeme da pređemo na dida Ivinu strast, ljubav prema starinama. »Počeo sam s numizmatikom. Moj je punac bio bilježnik u Donjem Miholjcu, mada je rodom iz Cerne, i moja je supruga rođena u Miholjcu. Oni su se poslije vratili u Cernu, mi smo se oženili, i tijekom godina, jedne večeri sjedimo i divanimo, a punac ustane i donese neku kutijicu, u njoj krune i petokrune, forinte i srebrni novac. Kaže - poklanja nam, a moja se Draženka nasmijala. Pokažem ja to kolegama i nedugo zatim kolega, tajnik u susjednoj školi, dođe i nudi da otkupi, a od tridesetak primjeraka izdvoji dvadesetak najboljih. E, nećeš, proradi u meni šokački inat, i ja počnem skupljati. Prvo novac, pa značke, pa filatelija i onda sve što mi dođe pod ruku, evo, ovo što ovdje vidite.«

 

Ponosan na Zsolnay 

keramiku

 

A, prvo sam vidio stari ambar i imam dojam da je on središte dida Ivine strasti. Taj je ambar preseljen iz Retkovaca, a danas je tu više od polovice dida Ivine zbirke. Burad, ali ne bilo kakva, dubljena u hrastovom trupcu, najmanje 4-5 akova, pa dudova burad za rakiju, pa dubljene košnice i tako redom. Barem tridesetak oboraka, uboraka, mjerica, kao da smo u Bošnjacima. Lijepa zbirka starinskih lampi, visećih, stajaćih nosećih, a on posebice ističe jednu malu, lampu za sluškinje, gdje gazdarica nalijeva petrolej od ponedjeljka do ponedjeljka, pa valjda da se samo može prisvuć. Tu je i kolekcija stupa, avana i mlinova za mak i orahe, jer kava se nije pila u seljačkim kućama. Samo kod dida Ive možete vidjeti miljokaz, vjerojatno iz vremena kada su Englezi na ovim prostorima eksploatirali šume, pa sikirice iz 18 i 19. stoljeća, oružje poljara, koje su i objesni Šokci znali nositi navečer u šor.

Tu je i lijepa zbirka ruha, šokačkog, svečanog, špenzleta, muška i ženska, bez kragne, rubine za muške i ženske, kožuh dugački iz komletinaca i kožušci, svečano ukrašeni, lijepa kolekcija šokačkih kapa, šešira i plišanaca sa zelenom, crnom i smeđom plantljikom. Tu su i muške torbe, a dida Iva je osobito ponosan na jednu iz Monoštora, što je još dida nosio. A ručnika i otaraka bezbroj, tkanih, vezenih, šlinganih, ljepota. Moj je sugovornik bio i lovac, kako kaže, dok se nije opametio, pa ima neprocjenjivu kolekciju dugih i kratkih cijevi, 26 pušaka, od kojih pokazuje francuski streljački karabin zlatom okovan iz 19. stoljeća, čija je vrijednost danas 10 do 15 tisuća eura. Pištolja je tridesetak, isto toliko i bodeža, a s ponosom pokazuje damski revolver s 6 cijevi. 

Osobito je ponosan na kolekciju Zsolnay keramike, a od tridesetak ćupova niti jedan nije iste veličine i boje. Hvali se kolekcijom od 70 Radićevih slika i portreta i 120 knjiga o HSS-u iz različitih razdoblja djelovanja, a ističe knjigu o Radiću tiskanu u Beogradu na ćirilici. Ima i nekoliko kandžija, jer otac je bio remenar, a hvali se da dobro puca tim alatom seoskih svinjara. Pokazuje i nekoliko kobilaša, sanduka za djevojačku spremu, koji se donese u kuću čim se curica rodi, a svake se godine nešto otka i slaže u kobilaš da bude spremno kada djevojka stigne za udaju. Tu je i kovčeg iz vremena Marije Terezije, obložen kožom i okovan, jer nije se nekada putovalo kao danas, i trebalo je izdurati put. 

Na kraju, pričamo o Monoštoru i Monoštorcima. Dolazili su trbuhom za kruhom koncem 19. stoljeća, vrijedni i radini, uglavnom su se snašli, a po ugledu na Bunjevce, školovali su djecu. »Kažete da znate veterinara Periškića, a ja sam s njegovim ocem svirao. Nas pet-šest svirali smo igranke, zabave, svatove, ali samo našim familijama. Prvi sam put išao u Monoštor 1963. godine i dopalo mi se, pa poslije sve češće, a bio sam i prije dvije-tri godine. Na žalost, i posljednji stric je umro, kćerka je udana, danas je ona Šimunova i vidimo se za kirbaj ili Zavitni dan. Zadnji put sam bio prije nekoliko godina, a ne dao Bog da bude zadnji«, kaže nam dida Iva Vinkov, Monoštorac rođen u Retkovcima.