Arhiv tekstova

Početkom svojega djelovanja Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata »Šokadija« iz Sonte formirala je tamburaški sastav, kojega je vodio Andrija Ađin. Početni elan i brojni nastupi motivirali su na dolazak u udrugu nove tamburaše i već za dvije godine rada sastav je brojao dvanaest članova. Poslije odlaska Ađina tamburaški je sastav nastavio bez njega, no, ne zadugo. Njegovu raspadu svjedočio je voditelj današnjega sastava Stipan Lukić, s kojim razgovaram u prostorijima »Šokadije« prije probe tamburaškog sastava. Lukić je danas umirovljenik, veliki dio svoga slobodnog vremena posvetio je »Šokadiji«. »S tamburom se družim još od mladih dana, note ne znam, ali nema toga što ne mogu ‚skinuti‘ na sluh. Nas šestorica u sadašnjem sastavu jako se dobro razumijemo i vježbamo s užitkom. Mislim da je prvi sastav bio preglomazan. Svi smo mi amateri, na drugoj strani imamo svoje profesionalne obveze, a vrijeme za vježbanje, nastupe, putovanja‚ krademo‘ sami od sebe i svojih obitelji. Volio bih da smo cijelo vrijeme ostali na okupu, no, to jednostavno nije bilo moguće«, kaže Lukić. Tijekom sljedeće dvije godine, iako je Predsjedništvo »Šokadije« Lukića imenovalo voditeljem tamburaškog odjela, folkloraše se na nastupima pratili članovi tamburaškog sastava »Tandora« iz Sonte. 

 

Formiranje 

tamburaškog sastava

 

Nakon brojnih neuspjelih pokušaja okupljanja nove ekipe voditelj tamburaške sekcije Stipan Lukić i predsjednik »Šokadije« Zvonko Tadijan formirali su sastav kojim se danas ponose. »Valjda je, nakon brojnih nesporazuma s voditeljem ‚Tandore‘, u nama proradio onaj poznati stari šokački inat: ‚E, nećeš!‘. Nismo više moljakali ni tamburaše koji nisu bili članovi ‚Šokadije‘, riješili smo početi s onima koje imamo. Ja sam danas umirovljenik, sviram bas-prim, Stanko Klecin, bez stalnog uposlenja, svira prim, tu je naš predsjednik Tadijan, za kojega sam znao kako je u mlađim godinama dobro svirao gitaru, pa nam je kao takav jako dobar kontraš, a basa se primio pedesetogodišnji Ivan Vidaković, kojemu je to bio prvi susret s bilo kakvim glazbalom. Samo mi iz sastava znamo koliko je truda uložio, koliko je svojega vremena žrtvovao kako bi naučio ono što danas zna«, priča nam Lukić. Bila je tu i Božana Vidaković sa svojom harmonikom, tako da je novi sastav brzo bio u stanju pokriti potrebe folkloraca. 

 

Brojni nastupi

 

»Vatreno krštenje« tamburaši su imali u Tuzli, na prvoj središnjoj manifestaciji projekta »Tragovi Šokaca od Gradovrha do Bača 1688. – 2008.«. Nakon samo dva i pol mjeseca vježbanja pojavili su se na pozornici pred puno gledatelja. Udruge iz Bačkog Brega i Bačkog Monoštora nisu imale glazbenike, pa su priskočili u pomoć i njihovim folklorcima. Sudjelovali su na brojnim nastupima »Šokadije« tijekom preostalog dijela godine, a uz to su uporno i redovito vježbali. »Sretna okolnost za ‚Šokadiju‘ bio je povratak Aljoše Mihaljeva s obitelji u Sontu. Poslije kratkog razgovora pristupio je našoj Zajednici, a ubrzo nam je ‚vratio‘ i svojega prijatelja Adama Vulića - Strunju. Sad nas je šestorica, funkcioniramo jako dobro. Aljoša i Adam ‚vuku‘, a najveća je stvar što trojica članova našega sastava sviraju više glazbala, tako da možemo razmišljati i o koreografijama uz pratnju samice ili gajdi, po potrebi rabimo violinu, harmoniku, sintisajzer, odnosno možemo u cijelosti ispoštovati našu bogatu tradiciju. S Adamom smo riješili i problem popune mjesta korepetitora, tako da će folklorci imati sve uvjete za kvalitetna uvježbavanja novih koreografija«, kaže pri kraju razgovora za Hrvatsku riječ Lukić. Glazbenici se okupljaju, pred njima je još jedna proba. Predsjednik »Šokadije« Zvonko Tadijan donosi gitaru u futroli, poslije probe nosi je kući. Svirao je gitaru u »momačkim godinama«, vrlo solidno. U njegovoj generaciji takva svirka bila je na velikoj cijeni. Gitaristi, poete, recitatori - obično su bili glavni u društvu, cure su se lijepile za njih. Zatim dolaze Aljoša i Adam, odmah sjedaju, otvaraju bilježnice i dogovaraju se što će vježbati. Ivan Vidaković – Peja ulazi, pozdravlja, skida jaknu i odmah uzima bas u ruke. Zagrijava prste, probajući hvatove »na suho«. Poput cunamija ulazi i Stanko Klecin zvani Doktor, donoseći sa sobom zarazu smijeha i vica, onog teškog, oporog, starošokačkog. Glazbala se uštimavaju, Aljoša i Adam ostavljaju bilježnicu. Kratak dogovor, a za zagrijavanje prstiju – Subotičko kolo. Tambure zvone, ispunjavajući neveliku »Šokadijinu« prostoriju toplinom glazbe i duša pučkih umjetnika u čijim su rukama.