Arhiv tekstova

Incest trauma centar, nevladina je organizacija iz Beograda, koja se kao specijalizirana služba punih 15 godina bavi problemom seksualnog nasilja, te pružanjem psihološke pomoći žrtvama nasilja i osobama koje su im od podrške. Ravnateljica Centra Dušica Popadić kaže kako se njihovoj službi prijavi tjedno devet slučajeva seksualnog zlostavljanja djece, te da je u 79 posto slučajeva počinitelj neki član obitelji blizak djetetu, a polovica od toga je otac, očuh ili hranitelj. 

»Ne samo što je to zastrašujući podatak, već je to i jako bitno znati zato što smo svi naučili da se treba čuvati i paziti nepoznatih ljudi koje možemo sresti na putu od kuće do škole ili u nekim haustorima, a seksualno nasilje se najčešće događa u obitelji«, kaže Dušica Popadić. 

Kako bi naučili prepoznati seksualno nasilje i preventivno djelovati, već treću godinu zaredom fundacija mentalne higijene Expecto u Subotici s Incest trauma centrom organizira seminare za školske psihologe, pedagoge i profesore. Lívia Joó-Horti, ravnateljica fundacije, kaže kako u Subotici sada već postoji solidna mreža osnovnih i srednjih škola u kojima rade osobe educirane da znaju djetetu pomoći i pokrenuti proceduru u mjerodavnim institucijama. 

Statistike Incest trauma centra i poslije 15 godina jedini su reprezentativni i važeći podaci za Srbiju, a da bi se znalo koliko je seksualno zlostavljanje rasprostranjeno odgovornost je na državi – treba poduzeti ispitivanje velikih uzoraka na općoj populaciji. 

»Uspoređujući prijavljene podatke za Srbiju s prijavljenim podacima u drugim zemljama vidimo kako se oni ne razlikuju značajno, a iz toga se može izvesti analogija i reći da je procjena, koja vrijedi za zemlje u svijetu i u regiji, kako je svaka treća djevojčica i svaki sedmi dječak do navršene 18. godine preživio neki oblik seksualnog zlostavljanja«, kaže Popadić 

Ona ističe kako sa seksualnim nasiljem ne ide obvezno i fizičko nasilje, jer počinitelj ima moć, autoritet i povjerenje djeteta, koje je u tom slučaju podložno manipulaciji i zloporabi, pa i nema potrebe primjenjivati fizičku silu. Podaci pokazuju kako je tek svako peto seksualno zlostavljano dijete žrtva i fizičkog nasilja. Poražavajuće je također da odrasli najčešće ne vjeruju u iskaz djeteta, poriču da se tako nešto dogodilo, te vjeruju počinitelju, a okolina je uvijek sklona kriviti ženu, jer vladaju stereotipi kako su majke prešutne ili aktivne sudionice. 

»Kada majke svjesno znaju što se događa, istog trenutka odgovorno reagiraju da zaštite djecu. One će najčešće odmah poduzeti sve što je u njihovoj moći, osjećaju se izuzetno krivima zato što to nisu ranije uočile, a u isto vrijeme gube povjerenje u partnerskom odnosu, prelistavaju sve ono što je bilo. Za nasilje je uvijek odgovoran isključivo počinitelj, a ne majka, dijete ili bilo tko drugi tko nije znao ili se nije snašao u pravilnoj reakciji.«

»Uzrok nasilja nije psihopatologija, počinitelji nisu bolesni, psihijatrijski pacijenti, i ne postoji ništa što je upadljivo ponašanje počinitelja. Počinitelj će učiniti sve kako bi ostao neupadljiv i kako ni na koji način ne bi skrenuo pozornost na sebe« ističe Dušica Popadić  i dodaje kako se ne može govoriti o profilu nasilnika, profilu žrtve ili obitelji: »Problem jest što nemate formule, može se dogoditi u svakoj obitelji – srećom ne dešava se.«

Domaće zakonodavstvo u području seksualnih delikata poznaje veoma različite propisane kazne, ali su one, kaže Popadić, nezadovoljavajuće u smislu da i dan-danas postoje novčane i uvjetne kazne pa do različitih zatvorskih, koje ne mogu biti satisfakcija za žrtvu. Najčešće se presuđuje godinu do godinu i pol dana ili su presude oslobađajuće, a također je procedura prijavljivanja izuzetno šikanirajuća za žrtvu, koja od trenutka prijavljivanja dežurnom inspektoru do presude, sedam puta mora ponavljati svoju priču. 

»U našem zakonodavstvu nakon šest godina od prestanka zlostavljanja ne možete više goniti seksualni delikt. Dakle, ako je osoba seksualno zlostavljana u djetinjstvu, kada nije snažan akter koji može izvesti gonjenje, već to može učiniti kao adolescent i odrasla osoba kada smogne snage prijaviti, tada najčešće zakon ne pruža više mogućnost«, objašnjava Popadić te dodaje, kako su u uređenim državama ubojstva i seksualni delikti kaznena djela koja nikada ne zastarijevaju, a sama procedura je u europskim zemljama prijateljski okrenuta prema žrtvi, iskaz se jedanput snima i dalje se ta audio i video snimka koristi, nema susretanja u sudnici s počiniteljem i suočavanja žrtve i počinitelja.

Lívia Joó-Horti kaže kako se stručnjacima Expecta često obraćaju roditelji radi psihoterapije djece nakon procesuiranih slučajeva seksualnog nasilja, ali i da tijekom drugih terapija s odraslim osobama nerijetko nailaze na ovakve probleme. Ona dodaje kako je ove godine psihoterapijska pomoć u većem broju zatražena za dječake, koji su bili seksualno zlostavljani od strane očeva.