Arhiv tekstova

Nedavno je u Subotici i Zrenjaninu predstavljena knjiga »Suživot Hrvata i Srba u Slavoniji« sociologa Dragutina Babića s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu. Riječ je o znanstveniku koji se sustavno bavi pitanjima suživota Hrvata i Srba nakon Domovinskog rata, a u ovoj studiji preispituje mogućnost rekonstrukcije multietničkih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba na prostoru Slavonije. Istraživanje je provedeno 2004. godine u pet slavonskih županija, a njime su obuhvaćene 442 osobe iz tri skupine (Hrvati starosjedioci, Srbi starosjedioci, useljenici). 

U intervjuu za »Hrvatsku riječ« Dragutin Babić govori o rezultatima istraživanja te o perspektivama obnove hrvatsko-srpskih odnosa na ne tako davno ratom zahvaćenom području Slavonije.

 

HR: Na promociji knjige istaknuli ste kako su pomaci u obnovi multietničkih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba spori, ali da se ipak događaju…

Rat se dogodio, imamo situaciju podijeljenosti, velike traume, izrazito etno-nacionalnu, pa i nacionalističku priču na svim stranama. Istina je da su primarne socijalne veze – poput susjedstva, prijateljstva, bračnih veza i kumstva – u dobroj mjeri pokidane. Ali, i u samom ratu ostali su mali, ali značajni segmenti tih veza koje su ljudi nastojali očuvati. To pokazuje jedno od pitanja pri istraživanju, koje je glasilo – kako su se vaši susjedi tijekom rata ponašali? Istraživanje je pokazalo kako postoji jedna populacija ispitanika u svim trima skupinama koje sam istraživao, oko 10 posto, koja je čak i u ratu riskirala osobnu sigurnost, možda u nekim situacijama čak i život, da bi zaštitila susjeda druge nacionalnosti – hrvatske ili srpske. Dakle, ta činjenica i nakon rata govori o tome koliko su te veze prije bile čvrste, odnosno da su imali relativno dobre međususjedske odnose. To predstavlja dobar socijalni kapital za dalje, na čemu se mogu graditi odnosi nakon rata. Dakle, rat, bez obzira na sve svoje traume, ipak nije razrušio tu multietničku ideju. I to je jedan mali korak prema optimizmu, kada je u pitanju rekonstrukcija multietničkih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba.

Tu valja napomenuti kako stariji ljudi lakše uspostavljaju kontakt, jer su više ovisni o drugima, a i manje su bili uključeni u ratna zbivanja. Komunikacija i suživot počinju na najpraktičnijoj razini, poput posudbe alata, a obilaze se one teške ratne teme, koje izazivaju prijepore. Međutim, dio populacije je još uvijek razdvojen.

HR: U istraživanju ste se bavili i spremnošću ljudi na oprost. Jesu li ljudi spremni oprostiti?

Kako vrijeme odmiče, kako se vidi u odgovorima ispitanika, ljudi su spremniji oprostiti. Dakle, nije isto jeste li to pitanje postavili, recimo, 1996. ili 2004. godine. Znači, istraživanja pokazuju pomak nabolje. Naravno, nije to tako jednostavno, ima ljudi koji kažu da nikad ne bi oprostili. Tu je važno istaknuti kako se ukupna situacija na makropolitičkoj razini poboljšava, dolazi do smanjenja etno-nacionalizma na različitim razinama, razvija se diskurs koji ide prema toleranciji i poštovanju ljudskih prava. Dakle, to malo, ali ipak vidljivo pomicanje prema bolje, olakšava ljudima na samom terenu da lakše žive. Usporedbe radi, situacija u zapadnoj Slavoniji je lakša nego u istočnoj Slavoniji, što ne iznenađuje, s obzirom na slučaj razaranja grada Vukovara, velikog broja izbjeglica… Otuda ti animoziteti imaju jaču ljudsku bazu.

HR: Kada je u pitanju mlađa populacija zanimljivi su rezultati istraživanja koje ste proveli u Drugoj srednjoj školi Vukovar… 

Tu imamo situaciju da su učenici hrvatskih i srpskih odjela krenuli zajedno u smjenu, ali se pokazalo da to ne ide – bilo je incidenata i sukoba na nacionalnoj razini, te su školski čelnici odlučili ponovno ih razdvojiti. Radio sam intervju s učenicima, i to je ta priča o vitalnijoj mlađoj populaciji i o perspektivama. Tu postoji jaka podjela kada su u pitanju mjesta za izlaske, ali imate i jedan mali pomak gdje kažu da ima kafića u koje izlaze i jedni i drugi. Dolazi do prvih probijanja leda. Što se tiče veza, kao potencijala za mješovite brakove, ima i toga u manjem broju, ali i to onda nailazi na osudu sredine. Recimo, jedan učenik srpske nacionalnosti mi je rekao kako je imao curu Hrvaticu i da su mu njegovi vršnjaci dobacivali kako »širi bratstvo i jedinstvo«. Dakle, postoji jedna provokativna priča, a vjerojatno je taj pritisak još jači od strane roditelja. 

Situacija na sportskim terenima, primjerice, pokazala je znakovitu razliku na relaciji urbano – ruralno. Ispitanici ističu kako je lakše igrati nogomet u Vukovaru nego u selima, posebice u onima koja su etnički homogenija. 

HR: U istraživanju ste se bavili i tolerancijom prema mješovitim hrvatsko-srpskim brakovima. Do kakvih ste rezultata došli? 

Nisam se bavio statistikama već sam samo pitao ispitanike znaju li za neki mješoviti brak nakon rata. Odgovor je bio kako mješovitih brakova ima, ali u znatno manjoj mjeri nego prije rata. Drugo što sam ih pitao je – kako bi oni reagirali ukoliko bi im se dijete udalo/oženilo pripadnikom druge - hrvatske, odnosno srpske nacionalnosti. Blizu polovice ukupnog broja ispitanika ističe idealno-tipsku varijantu da za ljubav nacionalnost nije važna. Onda slijede drukčiji odgovori, neki kažu kako bi to prihvatili s rezervom, neki da ne bi prigovarali, iako bi ih to smetalo. Zanimljivo je kako mali postotak ispitanika, ispod 10 posto, kaže da nikada ne bi oprostili svojoj djeci da se udaju za osobu druge – srpske, odnosno hrvatske nacionalnosti.  

HR: Koji bi mehanizmi mogli pomoći da se podigne povjerenje među ljudima na osnovi kojeg bi došlo do eventualno uspješnije obnove odnosa? 

Vremenska distanca od rata ne briše, ali ublažava sjećanje na najteže ratne traume, okreće ljude drugim sferama, kao što je osobni prosperitet. Što se tiče mehanizama, na unutarnjem planu važna je demokratizacija društva, kako u Hrvatskoj tako i u regiji. Osim državnog vrha, humaniji i tolerantniji međuetnički odnos trebao bi biti promican i kroz školski sustav, putem medija. Tako dobivate atmosferu, u kojoj se ljudi lakše osjećaju, osobito manjine. Svakako je potrebno i pojačati gospodarske aktivnosti, povećati životni standard i otvoriti egzistencijalne perspektive stanovnika bivših ratnih prostora.

S druge strane, važno je uključivanje država nastalih na području bivše Jugoslavije u Europsku Uniju. Sama ta činjenica znači da se mnoga pitanja moraju demokratizirati i civilizirati. Pomaci na te dvije razine mogu utjecati i na poboljšanje međuetničkih odnosa. 

HR: Imate li možda nekih saznanja o tomu kako su se Hrvati iz Vojvodine, poglavito iz Srijema, koji su sredinom 90-ih napuštali svoje domove i otišli u Hrvatsku, integrirali sa starosjedilačkim stanovništvom? 

Nisam posebice istraživao tu populaciju. Na prostorima gdje sam radio istraživanja bilo je vrlo malo vojvođanskih Hrvata, a mnogo više Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Hrvati iz Vojvodine su već tada bili nezadovoljni svojom statusnom pozicijom u odnosu na ljude iz BiH, koji su ratne migracije doživjeli na drugi način. Hrvati iz Vojvodine su došli iz jednog bogatog kraja i onda su uočili da je zemlja slabije kvalitete u odnosu na kraj iz kojega su došli, javio se i problem strojeva i načina obrade zemljišta. Moj je dojam da su vojvođanski Hrvati željeli što prije otići, bez neke želje da se integriraju. S druge strane, Hrvati iz BiH su osjetili perspektivu u tome da se što prije pokušaju integrirati u hrvatsko društvo. 

Ali, mogu tu spomenuti istraživanja nekih drugih autora koji su se bavili problematikom Hrvata iz Vojvodine. Oni su došli do rezultata da su i Hrvati iz Vojvodine na početku naišli na otpor domaće sredine, zbog ekavice koju su koristili, pa su ih domaći Hrvati gotovo proglašavali Srbima. Mislim da se to kasnije smanjivalo i da su se vojvođanski Hrvati na gospodarski i drugi način integrirali.