Arhiv tekstova

Prošla je nedjelja Dobrog Pastira. To je nedjelja u crkvenoj godini kada se u Katoličkoj crkvi naviješta odlomak u kojem se Isus predstavlja slikom dobrog pastira. Nama je danas ta slika potpuno strana. Međutim, važno je ući u poruku kao vrlo aktualnu u našem vremenu. Odnos pastira – ovaca je odnos ljudi koji su u društvu odgovorni prema ostalima. Odgovornost nosi sa sobom veliki teret koji se ne može mjeriti uspjesima, nego su uspjesi sami ljudi. Svi »vođe« ili »pastiri« trebali bi biti zaneseni slikom Dobroga Pastira, bilo da se radi o Crkvi kao društvu ili bilo kojem drugom društvu. U ovom slučaju je vrednota koju kršćanstvo navješćuje ovom slikom vječna. 

Pojasnimo to na jednome primjeru iz našega života. Nijedan čovjek ne »pripada« drugomu kao što mu pripada stvar. Djeca nisu »vlasništvo« rodi­telja. Supružnici nisu »vlasništvo« jedno drugoga. Ali, oni »pripadaju« jedno drugome na mnogo dublji način nego, primjerice, komad drveta, zemljište ili bilo što što nazivamo »vlasništvom«. Djeca »pripadaju« roditeljima, a ipak su slobodna Božja stvo­renja, svatko sa svojim vlastitim pozivom, vlastitom novošću i jedincatošću pred Bogom. Oni pripadaju jedni drugima ne kao vlasništvo, nego kao odgo­vornost. Pripadaju jedni drugima upravo po tomu što prihvaćaju slobodu drugoga i međusobno se podupiru u ljubavi i poznavanju – slobodni i isto­dobno jedno u ovomu zajedništvu sve dovijeka. 

Tako i »ovce«, koje su osobe stvorene od Boga, njegov otisak, ne pripadaju pastiru kao stvari – na takav ih način prisvaja kradljivac i pljačkaš. Upra­vo je to razlika između vlasnika, pravoga pastira, i pljačkaša: za pljačkaša, za ideologije i diktature, ljudi su samo stvar koju posjeduju. No, za pravoga su pastira one slobodne za istinu i za život. Pastir se pokazuje kao njihov vlasnik upravo time što ih poznaje i ljubi, što ih želi u slobodi istine. One mu pripadaju po jedinstvu »poznavanja«, u zajedništvu istine koja je on sam. Upravo ih zbog toga on ne rabi, nego daje svoj život za njih. Kao što su utjelov­ljenje i muka povezani, tako je poznavanje i davanje sama sebe, u biti, jedno. Poslušajmo još jednom odlučujuću rečenicu: »Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.« 

Benedikt XVI. u ovoj re­čenici vidi drugu poveznicu koja se mora uva­žiti. Međusobno poznavanje Oca i Sina protkano je međusobnim poznavanjem pastira i ovaca. Poznavanje koje Isusa povezuje s njegovima nalazi se u unutarnjemu prostoru njegova spoznavajućega jedinstva s Ocem. Njegovi su utkani u trojstveni dijalog. Moći ćemo vidjeti da su Crkva i Trojstvo međusobno isprepleteni. Ova isprepletnost dviju razina spoznavanja ima veliko značenje za poimanje biti »spoznaje« o kojoj govori Ivanovo evanđelje. Prenoseći sve to na svoj vlastiti život možemo reći: samo u Bogu i samo polazeći od Boga se uisti­nu poznaje čovjek. Poznavanje koje čovjeka sužava na empirijsko i dohvatljivo ne susreće se s istinskom dubinom čovjeka. Čovjek poznaje sama sebe samo ako sebe shvaća polazeći od Boga i drugoga poznaje samo ako u njemu vidi Božje otajstvo. Za pastira u Božjoj službi to znači da ljude ne smije vezati na sebe, na svoje vlastito malo »ja«. Uzaja­mno poznavanje koje ga povezuje s »ovcama« koje su mu povjerene mora biti usmjereno prema tomu da se uzajamno uvode u Boga, da vode prema Bogu. Ono mora biti pronalaženje jedni drugih u zajed­ništvu Božje spoznaje i ljubavi. Pastir u Isusovoj službi uvijek mora voditi onkraj sama sebe da bi drugi našao svu svoju slobodu. Zbog toga on sam uvijek mora izlaziti iz sebe prema jedinstvu s Isu­som i Trojstvenim Bogom. Tko njega upozna, »vidi« i Oca, ulazi u ovo njegovo zajedništvo s Ocem. Upravo nam ovo dijaloško nadilaženje, koje se događa u susretu s Isusom, ponovno pokazuje pravoga pastira, koji nas ne drži svojim posjedom, nego nas vodi prema slo­bodi našega postojanja, uvodeći nas u zajedništvo s Bogom i dajući svoj život za nas.

Malo smo se upustili u teološko razmišljanje. Neka. Treba shvatiti da je naša vjera utemeljena objavom i da se ne može uokviriti samo običajem. Prožima svaki naš dan i svaki naš čin. Međusobni odnosi su uvijek izazov na koji vjera odgovara uspostavljanjem harmonije. Kad treba je snaga, kad treba ona je svjetlo, kad treba ona je izvor. Dakle, vjera je život i stoga ni jedan čovjek ne može postati »vlasništvo«, nego je po naravi osoba. Po vjeri je osoba u odnosu prema Bogu, ali i prema bližnjima.