Arhiv tekstova

Književnost Hrvata bila je u vremenu predromantizma i romantizma usko vezana uz sudbinu svoga naroda i njegovu višestoljetnu borbu za opstankom i afirmacijom. Takva književnost predstavlja osebujan spoj onoga što određuje književnost europskog romantizma i svega onoga što je hrvatskim pjesnicima romantizma nametnuto društvenom i političkom stvarnošću. Pjesnici hrvatskoga romantizma pjesništvu prilaze s različitih stajališta. Za jedne je pjesništvo imalo domoljubnu zadaću, moglo bi se čak reći i dužnost, dok je drugima služilo za izražavanje vlastite intime. Hrvatski su romantičari bili svjesni da naciju ponajprije određuju jezik, običaji i književnost, a tek potom državotvorne oznake. Upravo zato naši pisci romantizma pokazuju veliku brigu za očuvanjem, afirmacijom i razvojem svoga jezika. Predpreporodni pisac Antun Mihanović u svome se radu naslanja na hrvatsku književnu tradiciju koja, još od vremena renesanse, pokazuje brigu za jezik i pravopis. 

Antun je Mihanović rođen 1796. godine u Zagrebu. Nakon što je diplomirao pravo u Beču, službovao je kao vojni sudac, a nakon prelaska u diplomaciju kao austrijski konzul u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Skupljao je stare listine i rukopise, rijetke knjige i ostalu spomeničku građu koja govori o hrvatskoj povijesti. Na Svetoj je Gori pronašao Zografsko evanđelje i tzv. Mihanovićev odlomak. Dok je studirao u Beču, intenzivno se bavio jezikoslovljem. Autor je brošure Rěč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.) koja idejno prethodi ilirskom preporodu. Svojim se radom zalagao da hrvatski jezik u životu svoga naroda dobije mjesto koje mu pripada, mjesto koje drugi jezici imaju u životu svojih naroda. U hrvatskoj povijesti i književnosti ostao je zapamćen ponajprije kao tvorac glasovite Horvatske domovine. Pjesma je objavljena 1835. u desetom broju priloga Danica Horvatzka, Slavonszka y Dalmatinzka. Prve dvije i zadnje dvije strofe te pjesme (uz manja odstupanja) postat će hrvatskom nacionalnom himnom poznatijom pod nazivom Lijepa naša koji je dobila prema početnim stihovima pjesme. Pjesmu je 1846. uglazbio Josip Runjanin, a hrvatskom je himnom proglašena 1891. godine.

Svojim istraživačkim radom obogatio je hrvatsku književnopovijesnu znanost otkrićem rukopisa Osmana u Veneciji 1817. godine. Proglasom Znanostih i narodnoga jezika prijateljem (Padova, 1818.) nasojao je potaknuti javnost na izdavanje Gundulićeva Osmana, no u svojim nastojanjima nije uspio. Ipak će do izdanja Gundulićevih djela doći, i to samo četvr stoljeća kasnije. Gundulićeva će djela biti prva knjiga kojom će Matica ilirska započeti svoju izdavačku djelatnost.