Arhiv tekstova
Svećeništvo – u mislima kardinala Kuharića
Nemojte mi zamjeriti što ću biti ovaj čas neskroman. Jučer sam (24. lipnja) obranio doktorsku disertaciju na Papinskom sveučilištu u Krakowu s temom o služenju kardinala Kuharića koji je svjedok Crkve XX. stoljeća u hrvatskom narodu. Osjećam se njegovim dužnikom, stoga sam i izabrao svoj doktorski rad koji obuhvaća jedno specifično poslanje njegova života. Na spomen toga, za mene važnog događaja, a i uoči svećeničkih ređenja ovih dana u našoj biskupiji – a bit će ređeno osam svećenika – podijelit ću s vama jedno razmišljanje o svećeništvu velikog kardinala Kuharića.
SAKRAMENTI POSVEĆUJU ČOVJEKA: Tekst donosim nešto skraćen i prerađen: »Ulazimo u razmišljanje o šestom sakramentu koji nazivamo sveti red. Sakramenti posvećuju čovjeka, uključuju ga u Božji život i tako sam primatelj sakramenta, ako ih prima dostojno, ulazi u zajedništvo ljubavi s Bogom. To je tajna milosti, to je novo stanje života kojim sam čovjek postaje tajnom ljubavi. To znači: iz tame biti prenesen u svjetlost; iz grijeha u milost; iz smrti u život. Grijehom se čovjek isključuje iz otajstva Božje ljubavi. S ovim mislima o otajstvu kršćanina, ulazimo u otajstvo Crkve. Čovjek je krštenjem uključen u zajednicu Crkve. U Crkvi ima pristup svetim sakramentima. U Crkvi upoznaje evanđelje objavu Božju. U Crkvi je dionik zajedništva vjere, nade i ljubavi. Crkva je vidljiva zajednica, ali nije od ovoga svijeta. Zemaljske zajednice ovoga svijeta i povijesti imaju svoja zemaljska ustrojstva, svoje zemaljske ciljeve i svrhe, svoje metode i načine kako ostvaruju svoj smisao. Crkva je stvarnost među svim tim zajednicama, u državama i narodima, ali njezino je porijeklo svrhunaravno, njezino uređenje je Božja ustanova, njezin je smisao svrhunaravan i njezina su sredstva Božji darovi. Crkva je u službi čovjekova spasenja za život vječni. Kratko rečeno: Crkva je Božja ustanova. Mogli bismo kazati: Crkva je Božji projekt iz vječnosti u vremenu i kroz vrijeme u vječnost utječe. Ali, pošto je sastavljena od ljudi, ima u svom zajedništvu grješnika. Oni su njezina rana, ali se mogu spasiti Božjim lijekovima koje je Isus Krist povjerio svojoj Crkvi. Isto tako, Crkva u svom zajedništvu kroz cijelu povijest odgaja nebrojene pravedne i svete ljude. Svaka ljudska zajednica ima svoje vodstvo koje služi zajedništvu kako bi zajednica kao zajednica ostvarivala svoj smisao, slogu i suradnju. I Crkva ima svoje vodstvo i to po uredbi samoga utemeljitelja Crkve – Isusa Krista. To vodstvo i to služenje zajedništvu i jedinstvu Crkve prima se sakramentom svetoga reda. Dakle, poslanje i ovlaštenje za vršenje te svete službe u zajednici Crkve ne dolazi od ljudi, nego od Boga. Hijerarhijska struktura Crkve Božja je uredba.
DAR BOŽJI: Nitko si sam u Crkvi ne može prisvojiti tu službu. Poslanje ne dolazi od ljudi, nego se vidljivim svetim činom, sakramentom reda, prima od Isusa Krista. Tako se po uredbi Isusa Krista sakramentom povjerava služba posvećivanja, upravljanja zajednicom, naviještanja evanđelja i slavljenja otajstva odabranim ljudima. Crkva, dakle, nije prepuštena anarhiji i kaosu ljudskih mišljenja. Bog ju je zamislio da bude jedno u istini, ljubavi i svetosti života!
Razmišljamo o sakramentu svetoga reda koji u punini primaju biskupi kao nasljednici apostola. Vidljivi je znak i čin sakramenta reda, polaganje ruku i molitva. Simbolika polaganja ruku tako je jednostavna i znakovita. Polaganje ruku, prenošenje je dara Božjega. Rukom se dijele darovi. Polaganje ruku označuje polaganje ruku samoga Isusa Krista koji je izvor vlasti i poslanja u Crkvi.
Katolička je crkva sastavljena od biskupija, a biskupije od župa. Župa je temeljna zajednica vjernika u kojoj se događa otkupljenje i posvećenje duša, naviještanjem evanđelja i slavljenjem sakramenata. Župom upravlja župnik, svećenik ili prezbiter kojega je biskup zaredio za svećeničku službu i poslao u župsku zajednicu da je vodi kao biskupov suradnik, u ime Isusa Krista.
ŽUPNIK JAMSTVO ZAJEDNIŠTVA: U opće svećeništvo vjernika utkano je ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo. Koncil kaže: »Ministerijalni svećenik, svetom vlašću koju ima« – a ima je po sakramentu reda »odgaja svećenički narod i upravlja njime, izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi Bogu u ime cijeloga naroda; vjernici pak snagom svoga kraljevskoga svećeništva, sudjeluju u prinošenju euharistije i vrše ga u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetoga života, samozatajom i djelotvornom ljubavi.« Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno svećeništvo u međusobnom su odnosu, ali razlika je bitna. Bez svećenika nije moguć događaj euharistijske žrtve, kao ni odrješenje grijeha, ni sakramenata koje je ovlašten dijeliti svećenik. Župnik je u župi jamstvo zajedništva u vjeri i izvršitelj je Božjih otajstava. Radi se, dakle, o bitnom i božanskom ustrojstvu Crkve Božje koje traje cijelu povijest, i trajat će do svršetka svijeta.
U Crkvi postoji i đakonska služba, i ta se podjeljuje sakramentom reda, ali s djelomičnim ovlaštenjima. Đakon može naviještati evanđelje, može krstiti, blagoslivljati, ali ne može izvršiti čin pretvorbe u misi, ne može davati oprost od grijeha. Kad su apostoli odabrali prvih sedam muževa za đakonsku službu, na njih su položili ruke i molili. Za tu su službu, kojom su trebali vršiti osobito djela ljubavi, izabrali muževe na dobru glasu, pune Duha i mudrosti.
Stoga je razumljivo da postoje strogi propisi kakve uvjete i svojstva mora imati onaj koji je pozvan za tako odgovornu i svetu službu da u Crkvi bude bilo biskup, bilo svećenik, bilo đakon. Svaki vjernik koji iskreno vjeruje u sakramentalno poslanje svojih duhovnih službenika, za njih moli da budu ustrajni i vjerni, nesebični i sveti. Crkva moli za svoje pastire. Crkva zato moli i za dar duhovnih zvanja, svećeničkih i redovničkih, koja su Božji dar Crkvi, narodu i svijetu. Pozvani su na svetost koju mogu živjeti samo snagom Duha Svetoga.
Nedostojni službenici Crkve, uvijek su bolna rana Crkve. Zato je već apostol Pavao pisao biskupu Timoteju: »Ruku prebrzo ni na koga ne polaži i ne budi dionikom tuđih grijeha.« (Tim 5,22)
Unatoč onima koji su klonuli i pali, mnoštvo je onih koji su svetošću, a mnogi i mučeništvom potvrdili svoju vjernost Bogu, Crkvi i čovjeku. Neka budu blagoslovljeni, i sami neka budu Božji blagoslov za Crkvu i narod!«
S tim mislima se ovih dana i mi sjetimo mladih svećenika i đakona koji će svoju »pastoralnu brazdu« zaorati na bačkim njivama za dobro svoga naroda.
